Vrsi su mjesto kod Nina, uz samo more, pa ipak, malo tko znada se radi o naselju s bogatom pomorskom poviješću, koje je do sada dalo više od 700 pomoraca koji su plovili - i još uvijek plove - svim morima svijeta.
Da je more zapisano u genima Vrsi, pokazao je susret s članovima tamošnje Udruge pomoraca Sv. Nikola. Kao da je netko na brodu zazvonio brodskim zvonom hitno okupljanje čitave posade na palubi, tom su se brzinom na ulazu u mjesto, kod velikog natpisa Vrsi, okupili Neven Predovan, predsjednik Udruge pomoraca, Nenad Maraš, Josip Perinić Matonjkov, Milan Jordan, Gordan Predovan, Marko Tkalčec, Ivanko Vukić, Luka Maraš i Branko Maraš (blagajnik). Pomorci svih godina i zanimanja, okupljeni pod jednom udrugom, a sve s ciljem - sačuvati pomorsku tradiciju Vrsi i dati ljudima do znanja što pomorstvo i more znači za samo mjesto.
'Politička podobnost'
- Mi iz mista svi znamo ko je iz koje kuće naviga. Nabrojali smo od kuće do kuće više od 700 ljudi koji su plovili. Imamo i registar matrikula s više od 250 dokumenata, a u planu nam je i izrada monografije kako bi se svi našli u njoj. Naša udruga trenutno okuplja 160-ak aktivnih članova, to je dobar broj s obzirom da je osnovana prije 18 godina, što je relativno kratko razdoblje – kaže nam Neven Predovan.
Otkud toliko pomoraca u Vrsima, zašto se iz tog malenog mjesta pored Nina toliko isplovljavalo u svijet?
- Ne možemo se mi stavljati primjerice s Kostrenom po tradiciji kapetana, ali naše je misto - koje sada broji oko 1700 stanovnika, a prije brojalo i puno više žitelja - dalo puno raznih zanimanja pomoraca jer se tražila gola egzistencija. Mladi ljudi nisu imali drugi izlaz jer smo bili relativno siromašno misto, pa se tražila egzistencija na moru. Zato se tako masovno išlo navigati. Ispočetka se išlo na Sušak, na kompanije koje su imale jedrenjake, pa kasnije parobrode, a razvojem naših kompanija, "Tankerske", "Jadrolinije", "Splitske"... ljudi su išli na naše kompanije, najviše na "Tankersku plovidbu". Doduše tražila se i "politička podobnost" za prednost na ukrcaj, pa se u ekspanziji 60-ih i 70-ih godina, dosta išlo i na strance. Danas se puno naših kompanija pogasilo, tako da su naši ljudi pretežno na stranim kompanijama. Razlika prije i sada je što je naš doseg bio do kormilara, noštroma, kuhara, a sad je sve školovani kadar. Sad su naši ljudi zapovjednici, upravitelji na svim renomiranim svjetskim kompanijama. Naša Pomorska škola u Zadru i druge hrvatske pomorske škole, priznate su u svijetu i naš je kadar uvijek tražen. Pronosi se glas hrvatskih pomoraca kao stručnih kadrova, a Vrsi pokazuju da imamo uz znanje i bogatu tradiciju – uputit će nas Neven.
Danas sve drukčije
Svi će se u Vrsima s tugom sjetiti nedavno preminulog ravnatelja Pomorske škole u Zadru Svetka Perkovića. Na njegovo mjesto došao je Marin Perinić - iz Vrsi.
- I to je priznanje našem mistu. Doduše izgleda da je ovo i prva godina unatrag desetljeća da baš iz Vrsi nema niti jedan upisani učenik u prvi razred, ali to će se sigurno već dogodine promijeniti, jer su generacije vrških pomoraca prošle kroz Pomorsku školu u Zadru. Imamo i jednu veliku, dugogodišnju, želju - da se s obzirom na brojnost naših pomoraca i tradiciju jedan brod neke naše kompanije, pogotovo "Tankerske" ili "Jadrolinije" nazove - Vrsi. Mislim da smo to zaslužili i prije, ali nikad nije kasno, kaže Predovan. U Vrsima se slavi i Sveti Nikola zaštitnik pomoraca, a želja im je da ove godine to bude centralna proslava u njihovom mjestu, ako ne nacionalna, onda barem na županijskom nivou. Jer Vršani su plovili i - stradavali. U strašnom požaru tankera "Petar Zoranić!" u Bosporu nestao je jedan pomorac iz Vrsi, stradavali su i neki mladi vrški pomorci. Vršani su u savezničkim konvojima plovili u Drugom svjetskom ratu, svoj su doprinos dali i u Domovinskom ratu.
Mladen Predovan član je Udruge i nekadašnji telegrafist. Navigao je 40-ak godina na nekoliko kompanija, u mirovini je od 1993. godine.
- Kad su ukinuli telegrafiste, dosta nas je išlo u dokup staža i u penziju. Sad ih više nema. A i ne trebaju više - sjetno će barba Mladen.
- Prije smo duže navigavali. Smjene bi bile po godinu dana. A doma... bio bi onoliko koliko si moga, jer nisi bio plaćen dok si bio doma. I to bi išao doma samo ako bi brod dolazio u Evropu, inače bi plovio i duže. Danas su ugovori četiri miseca, tri, dva... Danas je to sasvim nešto drugo. S druge strane brodovi su danas ogromni. Po 400 metara dužine, 60 metara širine, 24.000 kontejnera... Čitav grad na moru – dodaje Nenad Maraš.
Lipa vrimena
- Bili bi doma koliko bi nas žena trpila - misec, dva i - nazad, zafrkava se Ivanko Vukić. Plovio je na "Jugoliniji", ali najprije na "švicarcu".
Zna i točne datume: iz Vrsi je krenuo 19. prosinca 1972. godine. Ukrcao ga je na "švicarca" 28. prosinca ujac Nenad. Da nije bilo njega ne bi se ukrcao, kaže.
- Bilo je dobro. Mlad, zdrav. Bilo je para, bilo je divojaka... Nisam bio samo u Australiji i Novom Zelandu, drugo sam sve obišao. Iskrcao sam se 2001. godine s "Croatia Linea", još jedan ugovor napravio na strancu i onda sam išao ća. Nije to više bilo to. Danas? Mislim da je danas ipak teže. Tehnologija povezuje, ali i vezuje ljude. Kad bi mi pristali u luku, ostali bi sedam, deset, čak 15 dana. Izišli bi vanka, razgledali, doživili. Di je najlipše bilo? A Brazil! I obala zapadne Afrike, jako lipi kraj. Lipih je žena bilo. Mlade, lipe... Da se rodim, opet bi iša navigivat. Bi sigurno! - odlučno će Ivanko, mada se jednom i potopio u Perzijskom zaljevu, bilo je to 1993. godine na brodu "Baltik".
- Naišli smo na podrtinu koja je rasparala brod u dužini 80 metara. Brod se nagnuo i za tren smo završili u moru. Ali svi smo se spasili. Tribalo je i to probati. A i sa chiefom sam se jednom potuka... Ma svega je bilo. I mora i žena – kazuje.
Posljedice COVID-a
Luka Maraš i Marko Tkalčec su "mlada garda" pomoraca, s kojima razgovaramo ispod lijepog spomenika vrškim pomorcima i iseljenicima koji su odlazili iz Vrsi kao pomorci, pa bi se naseljavali širom svijeta u potrazi za boljim sutra. Više ne ostaju u svijetu, sad se vraćaju kući. Luka je zapovjednik na "Thome Ship Managementu" od 2006. godine.
- Drugačije je nego u prijašnjim vremenima, najviše zahvaljujući modernim komunikacijama s kojima lakše ostajemo u kontaktu s obiteljima i tehnologiji koja omogućuje kraća razdoblja boravka na brodu nego prije. Ipak pandemija COVID-a puno je toga promijenila i u našem poslu. Radi se o globalnom poremećaju koji je utjecao na sve grane posla, pa tako i našeg pomorskog. Karantene, promet... sve je to poremećeno - ističe Luka.
Marko Tkalčec prvi je časnik na "Norwegian Bliss", velikom kruzeru, jednom od najvećih putničkih brodova na svijetu, s 2000 članova posade i 5000 putnika koji se izmjenjuju svaki tjedan, uglavnom u Americi. Vrsi imaju tri puta manje stanovnika od njegovog broda! Uskoro bi trebao nazad, prema ugovoru je 12 tjedana na brodu i isto toliko kući. Počeo je prije šest godina kao kadet na istoj kompaniji, sad je prvi časnik navigacije.
- Prezadovoljan sam poslom, volim ga jer sam svjestan sam da su život i rad na putničkom brodu drugačiji od teretnih brodova i tankera. Sad smo spali na 100 članova posade, od čega je pola na osiguranju, jer još uvijek nemamo putnika zbog pandemije i brod je na vezu u Engleskoj već 1,5 godinu. Plan je krajem listopada krenuti s krstarenjima u Americi i to isključivo s cijepljenim putnicima. Ne znam je li lakše bilo prije, svaka generacija nosi svoje. Nama je olakšana komunikacija, možemo članove obitelji dovesti na brod, kraće su smjene, ali je posao i stresniji...
Početak s odojkom
Više ovi stariji spominju ženske nego vi mlađi. Ili su oni samo glasniji – malo podbadamo mlađe.
- Ne smiju oni zbog žena, a nama naše ionako ne viruju – smiju se stariji.
Oni su prije malo više obilazili luke i barove?
- Toga danas nema. Doduše mi smo kao putnički brod svakoga dana u luci, ali to ne znači puno jer ujutro dođemo, navečer isplovimo. Međutim naš je brod čitav grad na moru – uzvraća im Marko.
Bivši blagajnik i bivši predsjednik Udruge Josip Perinić Matonjkov i Nenad Maraš su "stara garda", zaslužni za osnivanje udruge. Trebalo je svojevremeno i od kuće do kuće ići i učlanjivati pomorce kako bi udruga postala ono što je danas.
- Nastala je tako da smo se okupili te 1993. godine i okrenuo se jedan odojak na ražnju. Od nas prva 24 člana, od kuće do kuće skupili smo kasnije više od 160 članova, a ono što me veseli je da se učlanjuju i mlađi pomorci - kaže Perinić.
- Ustvari jedina smo udruga u Hrvatskoj koja okuplja baš sve pomorce, sva zanimanja, muške i ženske pomorce - ponosno dodaje Maraš.
Park i kapelica
Na rivi u Vrsima, udruga je uz pomoć Općine Vrsi napravila čitav Park pomoraca s kapelicom i kipićem Svetog Nikole kao najbolji dokaz da Vrsi nisu "vlaško misto na moru", kako se nekad znalo u šali govoriti, najviše zbog siromaštva u prošlosti. Pored kapelice je veliko sidro i ruža vjetrova. Na tom se mjestu svake godine odvija proslava Svetog Nikole, u čast svim generacijama vrških pomoraca. A dokaz vrškog pomorstva je i zbirka matrikula koje prikuplja Stojan Milutin, nekadašnji tajnik Udruge. Ima ih već više od 250, točno razvrstanih u registru sa svim podacima o pomorcima, brodovima na kojima su plovili, kompanijama, stažu.... Najstarija glasi na ime Mrdelja Blaž zvani Turonja, rođenog daleke 1870. godine. Navigao je s 15 godina, sve do 1951.
- Iz svake kuće, najmanje je jedan plovio, a često i više članova obitelji – pokazuje nam Milutin vrijednu zbirku.
I svi oni još uvijek plove, barem u sjećanjima članova Udruge, u registru matrikula, sjećanjima, spomenicima, pričama... Tko se nije otisnuo na brod, taj ne zna što znači biti pomorac, a u Vrsima to dobro znaju.
Plovili su i - plovit će, poručuju svima "priko mora".