Kad se nakon završene Tehničke škole u Zadru s dvadeset godina života Nino Telak otisnuo preko Atlantika i stigao u New York, nije ni slutio što ga sve čeka, s kakvim će se ljudima sresti i kakvim će događajima svjedočiti. A najmanje je mogao znati da će u Washingtonu opet sresti legendarnog Krešimira Ćosića kojeg je poznavao još iz dječačkih dana.
- Početak je uvijek težak, uvijek vam se čini da je to teži i sporiji put, ali je ponekad neizbježan. Konobario sam, mijenjao poslove, išao za boljim. Još od srednje škole zanimalo me grafičko crtanje, a fotografski aparat mi je neprekidno bio pri ruci, pa sam početkom 1970-ih radio kao freelancer. Zahvaljujući tome malo kasnije sam počeo sam kao grafičar raditi za Time Magazine, priča nam Nino Telak prisjećajući se svojih američkih početaka.
- Za Time Magazine su kraj 1970-ih i 1980-te bile zlatno doba s nakladom od dva milijuna primjeraka u vrijeme velikog rata s Newsweekom. U Timeu sam radio tri dana tjedno - srijedu, četvrtak i petak, a nakon nekoliko godina sam dobio i stalni posao, ali također se radilo ta tri dana. Imao sam priliku upoznati slavnog Nigela Holmesa, jednog od najcjenjenijih američkih ilustratora, pa Mirka Ilića, sjajnog ilustratora koji je bio art direktor Timea. Jako, jako kreativan čovjek. Dok bi se vodila rasprava o tome kako za Time ilustrirati neku temu, on je već imao nekoliko rješenja, crtao je dok je rasprava još trajala i kao iz rukava davao različite prijedloge. Rekao bih da je to bilo neprocjenjivo iskustvo, nastavlja Telak.
- A gdje je nestao foto aparat?
-Ne, nikad nije nestao. Neprekidno me vukla ta ljubav prema fotografiji, radio sam čak i vjenčanja, imao sam sreću biti nazočan nekim velikim, povijesnim događajima. Primjerice, „iz prvog sam reda” fotografirao potpisivanje Daytonskog sporazuma, posjete predsjednika Tuđmana SAD-u, otvorenje hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu...
-Tako je došlo i do susreta s Ćosićem?
-Krešo je već tada radio u hrvatskoj diplomaciji. Vidjeli smo se 1991. godine, prisjetili se mladih dana i poznanstva iz Zadra. Znate, Krešin je otac svojedobno bio direktor Hotela Beograd, a moj je otac tamo radio kao konobar, pa je bilo logično što smo se poznavali. Od tada smo počeli intenzivnije komunicirati, pogotovo ako se nešto važno događalo u New Yorku ili Washingtonu. Na Krešin sam poziv fotografirao posjete predsjednika Tuđmana i otvorenje veleposlanstva u Washingtonu.
- Družili ste se s Krešom?
- Uglavnom kada bi on poslom dolazio u New York. Ma on je bio čudo od čovjeka! Uvijek vedar, uvijek nasmijan, impozantan, prepoznatljiv do te mjere da sam imao dojam da ga svi i svuda znaju. Teško je bilo s njim ostati nasamo, jer svi su mu htjeli nešto reći ili se s njim fotografirati. S jedne strane, okolina ga je doživljavala kao da je celebrity, a istovremeno je bio neposredan, srdačan i jednostavan čovjek. Mislim da je Krešo bio idealna osoba za diplomatski posao kojeg je obavljao, uvjeren je i danas Nino Telak.
U Zadar se vratio 1998. godine, privukao ga je mirniji život od onog u New Yorku. Mirovinu je dočekao u svom fotografskom studiju „Pro Foto”, a onda je našao vremena i za sređivanje foto arhiva.
- Nedavno sam se dohvatio tog poduhvata, pa sam pronašao cijeli niz fotografija koje ni nekome sutra mogle dobro doći. Neke Krešine fotografije sam predao njegovoj kćeri Ani koja je nedavno objavila knjigu o njemu, ali ima tu još neobjavljenih Krešinih fotografija. U arhivu sam našao i fotografije nekih hrvatskih i zadarskih političara, a tu su i snimci Dražena Petrovića nastali u SAD-u, uglavnom kada bi hrvatska diplomacija organizirala neke događaje na kojima su se redovito pojavljivali naši poznati sportaši, pa i Dražen. Zato sam odlučio taj dio svog arhiva ustupiti Zadarskom.hr i Slobodnoj Dalmaciji, iznenadio nas je na kraju Nino Telak.
