Projekcija dokumentarnog filma "Ben Nevis, Škotska", ekspedicije Planinarskog kluba "Sveti Bernard iz Zadra", održana u Multimedijalnoj dvorani Novog kampusa Zadarskog sveučilišta u suradnji sa Zajednicom tehničke kulture Zadarske županije i Hrvatskim geografskim društvom, privukla je iznenađujuće velik broj ne samo poklonika alpinizma nego i "normalnih građana" te studenata.
Ovo "normalnih" nismo rekli slučajno; naime, gledajući snimke iz veljače koje svjedoče o pothvatu zadarskih alpinista u Škotskoj, na surovoj strani planine Ben Navis (okrenutoj prema Atlantiku), koju zovu još i "kolijevkom lednog penjanja", čovjek se zapita doista "čemu takva muka?". Na to se duhovito osvrnuo i sam vođa ekspedicije Šime Jukić (inače srednjoškolski profesor), koji je priznao da prilikom (čestog) odgovaranja na to pitanje zapravo prestaje koristiti logiku. Jednostavno, oni u tome uživaju...
Takav užitak i izazov, koji je i prilikom osvajanja neugodnog Ben Navisa bio lajtmotiv članovima Planinarskog kluba "Sveti Bernard", najbolje će razumjeti, dakako – sami alpinisti, pripadnici istog bratstva iz cijelog svijeta. A jedan od njih je i legenda alpinizma, također iz Zadra, 75-godišnji Bogdan Brakus, inače inženjer elektrotehnike s adresom u Münchenu već više desetljeća. Svi sudionici ekspedicije, i sami prekaljeni planinari penjači na ekstremnim visinama – Aleksandar (Aco) Kostić, Dražen Tomljenović, Boris Zubčić (snimatelj filma) i predsjednik PK "Sv. Bernard" Neven Zrilić – slažu se u jednom: barba Bogdan bio im je uzor u počecima, živa legenda kojoj su se još kao dječaci divili!
Zadarski 'luđaci'
Zbog projekcije filma, iz Münchena je u Rovanjsku kod Zadra, gdje ima vikendicu, stigao Bogdan s pet godina starijom, također vrlo vitalnom suprugom Barbarom Lapennom-Brakus, koja je isto tako legenda alpinizma, i to ženskoga! Nažalost, Bogdan se nije (još) popeo na Ben Navis, ali je prošao sva najstrmija i najsurovija gorja svijeta; primaknuo se i samom njegovu vrhu – Mont Everestu – ali pošteno priznaje da mu je falilo stotinjak metara. Najviša ostvarena nadmorska visina koju je dosegnuo je 8740 metara.
– Kod nas alpinista postoji sportska etika; nikad se ne hvalimo vrhuncima koje nismo dosegnuli. Takve priče ostavljamo lovcima i ribolovcima – s osmijehom će barba Bogdan, koji kao najboljeg hrvatskog alpinista izdvaja Stipu Božića.
No, naš Splićanin Stipe, za razliku od Brakusa, nije doživio jedno iskustvo koje je snašlo Zadranina – i koje mu nitko od nas ne bi poželio. Naime, Bogdana je 2014. godine, prilikom (za njega laganog) uspona na Velebit, snašao – moždani udar... A nakon jedva pola godine, kad je ponovno naučio hodati i koordinirati lijevu stranu tijela, upustio se sa svojim dragim zadarskim "luđacima" iz Planinarskog kluba "Sveti Bernard" u ekspediciju u ledeni Sibir, blizu najsurovijih lokaliteta gdje je Staljin organizirao povijesna smaknuća!
Ispričao nam je svoje iskustvo koje mu je neznatno promijenilo uobičajeni bioritam.
– Izljev krvi na mozak mi je promijenio život, ali onaj stari, planinarski, nisam htio tako lako pustiti. Po nekim teorijama, taj me udar i snašao zato jer sam prečesto bio na prevelikim visinama; kad je čovjek osam tisuća metara iznad mora, tu definitivno fali kisika i mozak se muči. S druge strane, realno je reći i da sam se upravo zahvaljujući sportskom, žilavom duhu te urođenoj upornosti i strpljivosti ovako dobro i oporavio – znanstveno kontradiktornu teoriju iznosi naš sugovornik.
Kad se "udar" dogodio, bio je na Paklenici s dvojicom prijatelja iz Njemačke. Njima je to bio zahtjevan uspon (peti stupanj), njemu pak – igra. Vodio ih je, već je bio prekaljen na puno tvrđim terenima kao vođa.
– Bio sam na petnaestak metara od kraja i, na sreću, dobro osiguran užetom i klinovima. Bila je veljača... Odjednom sam osjetio nešto čudno, i vidio svoju lijevu ruku kako više nije uspravna, nego visi uz tijelo, kao tuđa. Svijet mi se okrenuo iz okomice u horizontalu; viknuo sam kolegi da me pridrži i počne spuštati. A onda sam samo legao i čuo Splićanina Gorana Radoša kako viče: "Braco, šta radiš?!" U rekordnom roku su došli po mene džipovima, odvezen sam u zadarsku bolnicu, gdje mi je dijagnosticiran izljev krvi na mozak. Tamo sam dobio prvu njegu, potom sam prebačen u München, gdje je potvrđena ista dijagnoza.
Pedeset godina braka
Bio sam tjelesno dotučen, prvih tjedana bio mi je napor doći do kafeterije u sklopu klinike. U tim trenucima puno mi je pomogla moja Barbara, s kojom već dulje od pedeset godina dijelim brak i planine, dobro i zlo – raznježeno Bogdan grli svoju životnu družicu, inače umirovljenu profesoricu engleskog i francuskog jezika, te također iskusnu alpinisticu i vodičicu, koja je čak niz godina organizirala i vodila ture od pješčanih dina do zaleđenih uspona, kao i one s mazgama na grebenima Velebita. Potonji joj dođu kao nama čitanje knjige u dnevnom boravku...
Brakusov oporavak trajao je rekordno kratko, a u terapiji povratka motorike lijeve strane na staro pomoglo mu je i – sviranje gitare.
– Lovio sam akorde kao mačka miševe, ali išlo je nabolje. Još uvijek mi je preporučen trening barem pola sata dnevno... Ipak, nisam odolio priključiti se još jednoj ekspediciji na Sibir mojim Zadranima u lipnju 2015. Obilazili smo planinarske domove, a ja sam izbjegavao ekstremne uspone – priznaje neuništivi "barba Bogdan".
Za sebe veli da je "u drugom životu" (prvi je alpinistički, ovaj drugi, veli, "za preživljavanje") bio inženjer u njemačkom "Siemensu", i skupa s Barbarom svaki je slobodni dan proveo planinareći od Kilimandžara i Everesta do Choye (šestog vrha svijeta, na 8201 metar) i Shivlinga, ne tako visoke, ali strahotno strme planine na sjeveru Indije (6543 metra/nv). On i supruga su kao neke zemaljske ptice, jer su nebrojeno puta zajedno gledali svijet sa svih njegovih najviših krovova, i zbog toga se osjećali beskrajno privilegirano i zahvalno.
– Nisam formalno religiozan čovjek, ali svaki put kad bih se popeo na neki težak vrh, osjećao sam blizinu Boga koji mi je dopustio da, ovako nebitan, dođem živ i budem tu. "Evo ti, mali majmune", činilo mi se kao da mi govori Bog – duhovito, ali i ganuto ilustrira Brakus.
Barbara je priča za sebe, oboje su inače ponikli iz Planinarskog društva "Paklenica", te su istodobno i počasni članovi spomenutog kluba "Sveti Bernard", osnovanog puno kasnije.
Gospođa Lapenna-Brakus je, dakle, zvijezda za sebe, bila je voditeljica karavana kroz pustinju – poput onoga u Taklamakanu u zapadnoj Kini – gdje se išlo po najljućoj vrućini po sedam dana, u uvjetima u kojima "normalni" ljudi dolaze do ludila. Na ruskoj studeni je, pak, prilikom jednog penjačkog pothvata dobila smrzotine zbog kojih je ostala bez polovice gornjeg dijela palca ruke. Nije joj problem govoriti o tome, alpinistice su zapravo prave frajerice!
Igle ruskog liječnika
– Liječnik je bio, srećom, Rus, i navikao je na sanaciju sličnih, teških prozeblina. Zabadao mi je igle u oba palca (potpuno pocrnjela) i odmah je rekao: jedan ćemo spasiti, drugi ne u potpunosti! Doista, živčana aktivnost ovog batrljka bila je ugašena, ali upozorio me da ne pristajem na amputiranje, koje će mi vjerojatno predložiti u Njemačkoj. Stvarno je bilo tako, münchenski liječnici htjeli su mi rezati prste, ali odbila sam; mjesecima sam se borila da u ta dva crna palca ruke povratim život, trpjela bolove i strahovala od infekcija i komplikacija, ali isplatilo se boriti. S vremenom su mi prsti počeli dobivati normalnu boju, prokrvili su se i oporavili. Onaj nepopravljivo oštećeni dio je, pak, sam otpao – veselo će profesorica i planinarka pokazujući malko zdepasti prst, suvenir na "ekstremne dane".
Legendarni bračni par Lapenna-Brakus ima i sina, 50-godišnjeg Marka. On nije alpinist, nego je – vele – "još gori".
– On je završeni informatičar, ali najsretniji je kad se dokopa što većih valova. Valjda nam je taj adrenalinski zov obiteljska dijagnoza – s osmijehom će legendarni alpinistički supružnici iz Zadra.