Zadranka Mirna Milković vodič je za biljke na Velebitu; Za naš portal napisala je više recepata: od koje biljke radi kavu, koje su najbolje za ručak

Koje biljke na Velebitu berete?

- Sve.

Dobro, ovih dana koje su vam u fokusu?

- Sad je sezona šparoga i mišance, svakobera. To ručam.

Od drugih biljaka radite eterična ulja, neku kozmetiku…?

- …

Čemu šutnja?

- Dišem s biljkama cijeli život. Ja nisam biljke izabrala, ja njima pripadam. Prvo što od biljaka i u prirodi naučite je da nema razbacivanja. One potroše minimalno, uzmu minimalno, točno koliko im treba, da bi dale maksimum. Tako se s biljkama treba postupati. Uzimati minimalno. Velebit je nevjerojatna planina. A ja sam vodič kroz njegove biljke i terene.

Tako priča Zadranka Mirna Milković. Prvi put je javno, za „Slobodnu“, progovorila o svom životu koji je od pete godine počela provoditi na Velebitu. Njena sinergija s Velebitom očigledna je iz gotovo svake njezine rečenice, njezina poniznost pred florom i faunom naše mitske planine fascinira, a ona sama kaže da su je biljke i priroda naučile osnovnim životnim postulatima.

- Mi živimo u cementu, kao da nas se priroda ne tiče, to je naš odabir. Ali iluzija je da smo od prirode odvojeni. Pitate me što od biljaka radim, a iz prirode nam dolazi sve, uključujući najuzvišenije stvari poput, primjerice, violine. Izrađuje se od drveta, kompletna, dodajemo konjsku dlaku da bi tako dobili vibraciju koja pokreće cijelo tijelo, duh. A ono što Velebit u tom smislu ima, ne postoji nigdje na svijetu. Ja biljke poznajem i na Velebitu sam vodič kroz biljke, ali i licencirani planinarski vodič – kaže Mirna.

Luka Gerlanc/Cropix

Po čemu je Velebit jedinstven u svjetskim okvirima?

- Možemo za početak o biljkama? U Europi ukupno ima oko pet i pol tisuća različitih biljaka. U cijeloj Engleskoj, uključujući i Irsku, ima oko dvije tisuće biljaka, a na našem Velebitu, jednoj jedinoj planini, imamo više od 1500 vrsta biljaka. Ono što mi iz Zadra vidimo kao golu planinu zapravo je nevjerojatno bogatstvo biljnih vrsta koje su izvor hrane čovjeku, životinjama, pčelama, brojnim životinjskim vrstama – kazala je Mirna Milković.

Rekli ste, za početak biljke; po čemu je to još Velebit jedinstven u svijetu ako se držimo flore i faune, dakle zanemarimo mitove, mirila…?

- Sjeverni dio Velebita počinje s kontinentalnim, alpskim pejzažima, florom i faunom, a kako se spuštate prema jugu završavate u, samo naizgled, potpuno golom i pustom kamenjaru. A kamenjar skriva ogromna bogatstva. Kadulju, vrijesak, travu ivu, mentu… Osamdesetak vrsta mente. Znači, na samo 150 kilometara „proputujete“ kroz nevjerojatno šaroliki mozaik biljnih vrsta, kakve bi se drugdje u svijetu prostirale na deset puta većim površinama. Na Velebitu je tako jer ima brojne džepove mikroklime i specifičan je geografski i geološki – objašnjava Mirna Milković.

Mirna je rođena u Zadru '74-te godine, otac joj je bio veterinar, a majka, Zagrepčanka rođena u obitelji Horvat (nećakinja Jože Horvata), doselila je u Zadar i osnovala prvo gljivarsko društvo u gradu.

- Moja majka Renata bila je moj prvi učitelj. Imala sam pet godina kada smo na Velebitu brale biljke za ručak. Učila sam sve od nje, odlazile smo i u polje u Gornji Zemunik gdje je tata zasadio lavandu. Danas sama obrađujem to polje lavande. Inače lavande ima puno vrsta, ima puno i hibrida, ja uzgajam autohtonu hrvatsku budrovku koja je „rođena“ na Hvaru. U planu mi je promovirati budrovku kroz moja predavanja jer je jako podcijenjena, prodaje se najviše turistima kao „divan miris“, kao suvenir. Ali ona je puno više od toga, moćna je, smirujuće djeluje, a osim sedativnog učinka iznimno blagotvorno djeluje na kožu, kao antiseptik, kod opeklina je odlična. Da je budrovka rođena u Francuskoj bila bi svjetska zvijezda, a ne suvenir koji stoji na polici i ne upotrebljava se – kazala je Mirna Milković.

Sa pet godina brala je s mamom ručak na Velebitu, a sa šest je postala član Planinarskog društva Paklenica.

Luka Gerlanc/Cropix

- Ja sam odrasla u Velebitu. Zato i danas živim s udasima i izdasima prirode, u moje polje lavande u Zemuniku donijela sam pčele, stigle su, dakako, s Velebita, iz Ljubotića iznad Starigrada. Odgajana sam na obroncima Velebita tako da razumijem da je život bez biljaka nemoguć, a to sve više dolazi do izražaja kada je zdravlje u pitanju. Mikroorganizmi u našem tijelu su organizmi koji su po svojoj prirodi sposobni za jako brze mutacije, tako da na one dvije, tri djelatne tvari u antimikrobnoj klasičnoj terapiji oni jako brzo naprave obranu u obliku prilagođavanja, promjene, i tako postanu rezistentni. A biljke? One su se od mikroorganizama branile milijunima godina prije nas i još uvijek se u prirodi od njih brane jednako uspješno. Stvorile su toliko kompleksnu i kvalitetnu obranu da, uzimanjem biljnih pripravaka, naše tijelo ne „ratuje“ s mikroorganizmima samo s dvije ili tri djelatne tvari iz tablete, već sa cijelom sinergijom spojeva koji su se kroz evoluciju razvili – ispričala je Mirna Milković.

- Priroda odbacuje suvišno. Mi iz vremena neandertalaca u želucu imamo neke iste mikroorganizme koji iz hrane uspješno izvlače vitamine, minerale, vlakna…, znači, priroda ih nije odbacila kao suvišne, dakle očigledno nam trebaju. Međutim, mi unosimo konzervanse, pesticide, antibiotike, hormone, zagađeni zrak, kozmetiku punu kemije, dakle sve što je umjetno, ne shvaćajući što radimo sebi i koliko sebe oštećujemo. Priroda nas uči kako biti bolji ljudi, zakoni prirode su neumoljivi, ali pravedni, ne poznaju diskriminaciju, uče nas odgovornosti, uče nas da bezuvjetnoj ljubavi, te odgovornosti da ono što radimo, radimo sa stopostotnom odgovornošću. Ako ne radimo tako, dolazi do poremećaja, nismo cjeloviti – kazala je Mirna Milković, podsjećajući da u prirodi nema razbacivanja ni razmaženosti.

- Tako su živjeli ljudi na obroncima Velebita. Bez razbacivanja. Biljke su koristili jako puno. To su po prirodi poprilično zatvoreni ljudi, ali nevjerojatno velikodušni i pošteni. Upravo ta bura i to raslinje su čudo, koliko god pred sobom savija sve biljne vrste, kao i čovjeka, svi ostaju borci; pogledajte gdje rastu vrganji, šparoge…; naša bura stvara prirodne bonzaie. Endemične biljke uspjele su preživjeti u malenim škrapama, ima ih puno na Velebitu, mala savršena bića koja su preživjela u savršenom skladu s okolinom, a mi ljudi mislimo da smo vrh piramide. Dok god tako mislimo, nema nam napretka – zaključila je Mirna Milković, koja je, pored stručnjakinje za biljke te organizatorice radionica prepoznavanja samoniklog bilja, i planinarski vodič po Velebitu, što je, kaže, postala „posljedično“, s obzirom da je na planini od malih nogu.

Luka Gerlanc/Cropix

Mirnini savjeti za naše čitatelje: što trenutno koristiti od biljaka? Što pojesti, a s čim sniziti temperaturu? Od čega napraviti kavu? Evo i recepta za ručak...

- Ljubičice, Viola odorata, predivnog mirisa, simbol proljeća, vječnog života i ljubavi, skriva u sebi kvalitete koje nismo navikli dobivati od nečeg tako lijepog: sadrže salicinsku kiselinu, koja u andolu snižava temperaturu i smanjuje bolove. Može se jesti na salatu, zajedno sa jaglacima, punim C vitamina, divljom rikolom i listovima maslačka.

- Taj isti maslačak uskoro baca prve pupove, kao i tratinčica. Obje biljke daju nam cvjetne glavice, još zatvorene, da od njih napravimo ukiseljene zdrave priloge, kao i kaperi koji rastu po zidinama mog grada Zadra.

- Maslačak i cikorija bi mi mogli ponuditi upravo sada korijenje, da ih prepržim, sameljem i popijem kao jutarnju kavu. Blagodat za organizam je nevjerojatna.

- Mišanca ubrana po poljima, pomiješana sa seljačkim sirom, kao što je basa, bi napunila raviole; provučeni kroz rastopljeni maslac sa par listova kadulje i posuto medvjeđim lukom bi postala predivni slatko-gorkasti ručak.

- Ako bih pretjerala u takvoj deliciji, čaj od divljeg komorača i malo mente bi pomogao lakše mojoj probavi da se sa pretjerivanjem obračuna...

- Kud god se okrenem, po makiji, Velebitu, poljima, u svakom trenutku taj predivni svijet biljaka nudi nešto. U svakom godišnjem dobu. Bazga, jedva ju čekam, pohanu u palačinkama, sok koji snižava temperaturu tijela pa ako se pije ljeti, doslovno osviježava. Brat ću je i za zimski čaj – to je moja prva crta obrane od prehlade i gripe.

- Endemi (ja ih nazivam 'jazz u prirodi') možda sutra zadovolje moju potrebu za ljepotom, a priroda je nudi: plavi zvončići u stijenama Paklenice: taj prizor nikoga ne ostavlja ravnodušnim.