Zadar će ovog srpnja, po prvi put, imati dječji atletski kamp. I to zahvaljujući – švedskoj vezi. Naime, bivša zadarska atletičarka, strastvena zaljubljenica u ovaj sport, Matea Brčina, koja se prije tri godine odselila u Stockholm, odlučila je zadarskoj djeci omogućiti da ljetne praznike provedu aktivno. Tako će se od 19. sve do 29. srpnja, djeca od 6 do 12 godina, okušati u svim atletskim disciplinama.
- Svaki dan upoznali bi se s drugom disciplinom. Zamišljeno je da kamp vode mladi zadarski atletičari kako bi se i oni sami mogli okušati u ulozi trenera, poput Katarine Gašparović i Tomislava Saratlije. Treninzi bi se održavali od ponedjeljka do četvrtka, ujutro bi bili u Parku Vladimira Nazora, zatim bi imali popodnevnu pauzu, a bi se navečer prebacili na Višnjik – pojasnila je Matea te dodala kad je ideju predložila svom bivšem klubu, gdje su je svi su objeručke prihvatili.
- U Atletskom Športskom Klubu Zadar svi su bili oduševljeni mojim prijedlogom i zaista su me odmah odlučili podržati. Imali su i oni sami želje za to, ali im je trebao netko tko ima i ljeti volje raditi. Već smo osmislili plan i program te zapravo sad samo čekamo da kamp započne – govori nam uz široki osmijeh ova 30-godišnjakinja koja je skokove u vis počela trenirati s 15 godina.
- Cijelu srednju školu sam intenzivno trenirala, za mene nije postojalo ništa drugo. Toliko sam voljela ovaj sport da sam znala, i tad kao mlada djevojka, da ću se sigurno njime baviti u životu. Nakon srednje odabrala sam Split za studiranje, no grad sam birala prema sportu, ne prema fakultetu. Bila sam valjda jedna iz razreda koja nije imala više opcija za studiranje, odabrala sam građevinu i to samo jedan smjer. Samo sam znala da želim trenirati. No, ja sam već ozlijeđena došla u Split, imala sam puknuće lože i nadala se da ću moći trenirati i nastaviti s natjecanjima. No, to je teška ozljeda i treba gotovo dvije godine da se kompletno zaliječi. Pauza mi je jako teško padala, nisam to nikako mogla podnijeti, a trebalo je i završiti fakultet pa sam, teška srca, odustala od skokova... – prepričava nam Matea s tugom u glasu.
Nakon Splita, upisala je diplomski studij u Zagrebu, gdje je upoznala i budućeg supruga. Nakon nekoliko godina rada u glavnom gradu, pružila im se prilika da se zbog posla presele u Švedsku. Nisu dvojili, skupili su kufere i otišli.
- Zaista smo se brzo snašli, naučili smo jezik, napredovali u poslu, a tamo nam se rodila i kćerkica. Ipak, tri mjeseca nakon poroda odlučila sam se vratiti mojoj prvoj ljubavi, atletici, pa sam počela, onako za svoj gušt, malo trenirati. Kad sam se vratila u dobru formu, javila sam se jednom klubu u blizini mjesta gdje smo živjeli te im predložila da volontiram kao trenerica. Kad su to prihvatili, krenula sam raditi s mladim Šveđanima – govori Matea, koja je daleko od domovine, otkrila blagodati dječjih sportskih kampova.
Kako nam je pojasnila, to je nacija koja jako cijeni aktivni život te mnogi roditelji žele da njihova djeca treniraju i kad nema škole.
- Posebno se to osjetilo prošle godine kad Šveđani nisu otišli na godišnje odmore van zemlje zbog pandemije. Tad je ta naša općina odlučila platiti trenera koji bi djecu i van kluba, mališane koji ne treniraju atletiku, učio tom sportu. I tu su se meni otvorila vrata. Na taj su način htjeli povezati svoje mlade atletičare i djecu, baš kao što ja želim u Zadru – govori nam Matea, no dodaje kako joj ideja o zadarskom ljetnom kampu ipak nije došla u Švedskoj.
- Zapravo mi je to došlo vrlo spontano, prije nekih tjedan dana kad sam došla u Zadar na ljetne praznike. Roditelji mi žive na Plovaniji i svaki put kad izađem prošetati njihova psa, hrpa djece koja se igra na ulici sjati se do nas kako bi ga pomazila. Djeca, znatiželjna kakva jesu, pitali su me što radim i rekla sam da sam trenerica. Oduševljeno su počeli vikati da i njih treniram. I tako sam im držala svaki dan neke jednostavne treninge ispred kuće. I tad mi je sinulo: zašto ja toj djeci, ali i ostaloj koji ljeti nemaju što raditi, ne bih pružila priliku da probaju atletske discipline i možda se baš u nekoj od njih pronađu te nastave i nakon kampa trenirati – ističe Matea čiji je cilj da ovaj kamp postane tradicionalni. Ali, ne samo za atletiku.
- Voljela bi se iduće godine povezati i s drugim sportskim klubovima te i njima pomoći kako bi osnovali kampove ili kako bi se povezali s našim, pa da djeca svaki dan treniraju drugi sport. Ne moraju biti ljetni, mogu biti i proljetni, za Uskršnje praznike. Ja bih se potrudila da i djeca iz mog kluba u Švedskoj dođu, baš kao i njihovi treneri kako bi kamp dobio i međunarodni karakter. Zaista mislim da grad može napraviti od ovoga jednu lijepu sportsko-turističku priču – naglašava ova ambiciozna sportašica, dodajući kako bi voljela da kampovi traju i po mjesec dana kako bi se djeca mogla priključiti kad im god dogovara te da ih roditelji mogu ostaviti kroz jutro u sigurnim rukama trenera dok oni rade.
- Vjerujem da smo s ovom mojim pilot projektom na dobrom putu ka jednoj lijepoj sportskoj priči koju Zadar, kao grad sporta, zaista zaslužuje – zaključila je Matea te pozvala svih da im se pridruže i postanu dio aktivnog ljeta.
