Kada Boris Krajačić odabere komad drva, a obično je riječ o lipi, orahu, maslini i bršljanu, već ima zamišljeni oblik kojemu rezbarenjem treba dati život. Držeći drvo u ruci, ukoliko je riječ o manjem komadu, Krajačić potom pažljivo skine koru i strpljivo dlijetom izvede grube radove koje na kraju precizno obradi medicinskim skalpelom, a šmirglanjem završi.
Tako iz sirovog komada drva nastaju bećari, sveci, likovi u narodnim nošnjama, pilari, sijači, tamburaši, cvjećari, hrvatski nogometni reprezentativci ili bikovi, a jednom čak i skulptura čovjeka s brentačom od dva i pol metra na kojoj je Krajačić radio, kako kaže, puna tri godišnja doba. Spomenuti 65-godišnji umirovljeni bravar, metalac i poslovođa iz nekadašnjeg zagrebačkog građevinskog giganta Tempo i umjetnik rezbarenja u drvu iz Male Gorice kod zagrebačke Svete Nedelje, virski je vikendaš od 1996. godine, iako je na omiljeni otok prvi puta došao znatno ranije.
- Dolazio sam na Vir kao turist još početkom 1980-ih godina, a potom sam kupio teren s kućom koju sam nadogradio. Uvijek sam želio imati vikendicu, jer obožavam more. Sada na Viru uživam kad god mogu - kaže Boris. Uživanje na Viru zapravo znači uređenje dvokatne obiteljske kuće, jer sa suprugom Marijom upravo postavlja laminat u dnevnom boravku stana na katu. Tek nakon toga, po završetku poslova na kući ili drugih obaveza, Krajačić se odmara rezbarenjem.
- Počeo sam prije 15 godina kada sam igrajući nogomet slomio nogu. Bilo mi je dosadno dok sam se oporavljao, pa sam počeo rezbariti drvo. Sada mi rezbarenje dođe kao odmor - prisjeća se Krajačić početaka koji su donijeli stilizirane kompozicije, poput minijaturnog apstraktnog drvenog stepeništa od bršljana ili postolja za televiziju od komada smokve izvađenog iz mora kod Crvenih stijena te nadograđenog kovanom bravarijom, a onda i prve prave ljudske figure.
- Primijetio sam kako se drvo može lijepo obrađivati i rezbariti. Maslina je primjerice teška za obradu, ali je zato čvrsta i robusna. Zamislim neku figuru pa je onda pomalo rezbarim. Imam ih svakakvih veličina s različitim motivima - dodaje malogorički majstor koji je dosad napravio oko 300 figurica, a uspio je restaurirati dva bočna oltara u župnoj crkvi Svetog Ivana Nepomuka u Lučkom, kao i jedan dvometarski crkveni drveni ram na kojemu trenutno radi. Ponekad Krajačić izvuče deblo oraha s korijenjem koje potom okrene naopako.
- Što bi doli, sada je gori - ističe ideju kompozicijskog stiliziranja korijenja od kojega potom nastaju ruke s prstima. Neke ruke na tom deblu čine znak pobjede, neke su u molitvi, a neke sa zrnom šaljive poruge pokazuju fige. Imao je majstor Boris nekoliko izložbi koje je postavio u Zaprešiću, Maloj Gorici i Lučkom, a jednu seriju od 15-ak figurica donio je na Vir kako bi krasile dnevni boravak kada bude spreman za korištenje. Među figuricama se nalaze djevojke i mladići u narodnim nošnjama, jedna tročlana obitelj s kućnim ljubimcem napravljena od šiški, dvojica pilara koji pripremaju cjepanice za sječu, nogometaš u poznatom kockastom dresu napravljen povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a posebno se ističe 40-ak centimetara veliki i napeti bik kojega je Krajačić izrezbario iz glave, bez proučavanja anatomije ili skiciranja po fotografiji.
- Bikove poznajem, nije bio problem rezbariti ga iz glave. Ovog bika koji se sprema za napad naručio je jedan čovjek iz Austrije, pa će ga dobiti nakon što mu još oblikujem mišićnu masu - opisuje Boris figuru na kojoj je dosad utrošio 70-ak radnih sati. Inače je umjetnik iz okolice Zagreba u svojoj velikoj kolekciji izradio razne hrvatske nošnje, od dubrovačkih, splitskih, zadarskih i šibenskih do vinkovačkih gradskih nošnji, jer je želio u priči o nošnjama objediniti cijelu Hrvatsku. No pokazalo se kako je riječ o mukotrpnom poslu kojemu nema kraja.
- Samo na području Vinkovaca svako mjesto ima svoju nošnju, a tako je svugdje u Hrvatskoj. Ima ih milijardu! Zbog toga sam se odlučio raditi figure ljudi u nošnjama naših urbanih središta, kao i nošnju KUD-a iz moga kraja te korčulansku kumpaniju na drvenom postolju. Imam i uprizorenje linđa sa svim plesačima, srednjovjekovne vitezove, gospodina koji skida šešir i naklonom pozdravlja gospođu, Rodinovog mislioca i još mnogo toga - govori Krajačić. Svojemu Viru posvetio je jednu kompoziciju od drvenih grana i šiški kojima je oblikovao ime otoka, a napravio je i ribare na barci na kojoj se mogu prepoznati neki njegovi virski prijatelji te mnoštvo pitoresknih prizora iz svakodnevnog seoskog života.
- Uživam u rezbarenju jer je kreativno i vrlo opuštajuće. Nadam se kako ću nakon lokalnih izložbi u mome kraju jednom imati priliku pokazati svoju kolekciju i virskoj javnosti. Imam volju, ali mi nedostaje prostor - poručuje Krajačić koji je, ideje radi, osvježio svoj stari bicikl bijelom bojom dodatno ga ukrasivši crnim točkicama, pa se sada kao rođeni kontinentalac vozi po otoku na svom ciklo-dalmatineru.