Naselje Ruda u Općini Otok uglavnom svi znamo po izvoru rijeke Rude, te hidroelektrani Obrovac. Mjesto smješteno uz rijeku nedaleko je Sinja, nekih 14 kilometara istočno udaljeno od tog viteškog grada, i mnogi kažu za Rudu kako je najljepše mjesto u cetinskom kraju.
A mi smo u taj prekrasni kraj, u kojem stalno živi oko osamsto stanovnika, došli zbog jedne, možemo slobodno reći, jedinstvene djevojke.
- Nemojte, molim vas, da ispadnem jadna, ne želim vam ja sažaljenje. Samo da mogu doći do rijeke, ove naše prekrasne Rude i stat' ispod tri vrbe! Ograničena sam samo na balkon, a to je meni premalo. Hoću do rijeke, barem malo ćutit prirodu - svoju želju, a za ispunjenje joj treba i pomoć dobrih ljudi - iznijela nam je Mihaela Jurković.
- I molim vas, nemojte me snimati u krevetu, sada ću se ja prebaciti u kolica. Mogu ja to - nastavila nam je govoriti veselim glasom ova 26-godišnjakinja, rođena 10. lipnja 1990. godine, koja od srpnja 2009. boluje od multiple skleroze. U kratko vrijeme ta galopirajuća bolest, koju zovu i bolest s tisuću lica, jer posljedice nisu iste za svačiji organizam, dovela je mladu djevojku do nepokretnosti, vezanu uz krevet i ovisnu o tuđoj pomoći.
Mihaela od 2012. više nije bila u stanju hodati, te je deset mjeseci, lani od kolovoza te do svibnja ove godine, provela u bolnici. A mi smo je posjetili u obiteljskoj kući u Rudi, niti pedesetak metara iza HE Obrovac.
Strpljivo smo sačekali da je otac Ante i sestra Antonija pomognu dignuti iz kreveta te je smjeste u kolica, kako bi nam se pridružila u dnevnom boravku gdje će nam ispričati svoju priču. A cijeli povod je akcija Udruge svetog Vinka Paulskog - Konferencije svetog Luke Otok, naziva "Hoću i ja poći vani“, kojom se pokušava prikupiti novac za ugradnju lifta kako bi Mihaela i mogla – vani...
- Mlada sam, imam 26 godina i želim se družiti s vršnjacima. Ne samo ovako virtualno, preko Facebooka ili mog bloga "Duša s kamena“, ili kada preko weba prodajem nakit ili kupujem majice. Jel' vam se sviđa ova Hajdukova? - zasula nas je pitanjima Mihaela, puna života.
Nepokretna i ovisna o tuđoj brigi, vezana je za četiri zida stana u obiteljskoj kući na prvom katu. U prizemlju je stričev stan. Djevojka koju stepenice "koče“ da se spusti dolje, do ljudi s kojima se želi družiti. Htjela bi Mihaela, nakon mnogih izbivanja zbog liječenja, dugotrajnog ležanja u bolesničkim krevetima u Splitu i u Kninu, pa boravka u sinjskom stacionaru, sada malo među ljude, među svoje vršnjake. A u svemu tome je priječi šest metara visine.
Toliko, naime, ima od prvog kata do tla, gdje bi se Mihaeli otvorio cijeli svijet i omogućio joj odlazak do svoje obožavane rijeke i tri vrbe na obali.
- Naopako sam vam ja stvorenje, kreativac i sanjar u duši. Bolje reći, realni sanjar, glava mi je u oblacima, a noge čvrsto na podu - govori nam dalje Mihaela, s ponosom pokazujući natpis na majici za koju nas je odmah na početku razgovora pitala je li nam se sviđa. Radi se naravno o navijačkoj majici, Hajdukovoj, zar ste i sumnjali, s natpisom: "Što ga više lome, to ga volim jače“.
- Takva nam je i naša Mihaela, ne da se ona - govori nam mlađa sestra Antonija, 24-godišnjakinja koje se nesebično brine za sestru, dok je najmlađa, 16-godišnja Jasna, za vrijeme našeg posjeta bila u školi.
A na sve njih budno pazi otac Ante, 60-godišnjak koji je sa 43-godine staža, od toga četiri desetljeća u "Cetini", u zasluženoj mirovini. No ne miruje zaštitnik ove male obitelji, otkada mu je umrla supruga Borka 2008. godine, djevojčicama je sve...
- Danas smo betonirali balkon, izravnali pod s okvirom vrata da Mihaela može s kolicima sama na terasu. A ovdi desno, na kraju balkona, ako bude sriće, sutra ćemo i lift napraviti za nju - kroz brčine, a s osmijehom, iako mu je na leđima breme kćerine teške bolesti, zbori nam Ante, veliki čovik velikog srca.
I pokazuje građevinske radove, ruku njegovih djelo i susjeda im Branka Tadića, te dio gdje će sutra, ako im dobri ljudi pomognu i doniraju novac, biti montiran i lift za invalidska kolica. Još je beton "frišak“, pa smo preko dasaka koje je postavio otac Ante preskakali pri dolasku i odlasku iz stana obitelji Jurković.
- Mama Borka, rođena Šunjo iz solinskog je Svetog Kaje. Igrala vam je ona u mladosti nogomet u "Jugoplastici“ pa vam zato mi 'ćeri imamo nogometni gen i obožavamo pratiti utakmice. Nismo ga trenirale, ali volimo nogometaše i navijanje... Obožavala sam Gorana Jozinovića, lijevog beka Hajduka, sada je u Švicarskoj, a mlađi je od mene dva miseca i 18 dana. Rođen je 27. kolovoza iste godine kad i ja - izrecitirala nam je brojke Mihaela, opisujući svoju navijačku strast, a potvrda svega je i šal "Torcida Ruda“, koji je spremno sestri u ruke dodala sestra Antonija, Tonka, kako joj tepaju Jurkovići.
- Dobri ljudi su već počeli s prikupljanjem novca za lift. Bio je koncert u Sinju, u staroj vojarni, baš za Mihaelu, gdje su nam donijeli ček od 10.000 kuna organizatori, bajkeri iz MK Apachi iz Sinja i MK Sveti Nikola iz Brnaza. Hvala im i ovim putem - priča nam Tonka, te govori kako su se i tijekom "Bile Hajdukove noći“ u Sinju sakupljale donacije za Mihaelu. Na aukciji je bio i dres Hajdukovog vratara Lovre Kalinića, koji je sedam puta branio u njemu, pa ga je darovao za ovu akciju.
- Majci Borki je rođendan 3. rujna, a ovogodišnji koncert koji su organizirali bajkeri u Sinju je upravo bio na taj datum. Evo danas susid Branko pomaže ocu nalivat balkon, a 16. rujna 1993., isto na svoj rođendan, me je Branko vozio u bolnicu kada sam imala meningitis.
Priča nam tako Mihaela kako je završila srednju medicinsku školu, upisala višu, no smrt majke sve ih je pogodila. Smrt bliske osobe, te stresni ispiti na kraju su uzeli svoj danak, jer otkriva nam ova djevojka kako je sebi bila - zadnja... Nikada nije razmišljala o svom zdravlju, obožavala je medicinu i posao medicinske sestre za koji kaže kako se ne radi o poslu već o zvanju.
I sve joj je tada bilo ispred nje, najmanje je o sebi vodila brigu. A da nešto nije u redu osjetila je početkom 2009. - noge su joj u jednom trenutku bile "drvene", nije ih osjećala... Liječnička dijagnoza ih je sve pokosila - multipla skleroza!
- Sve je bilo OK dok sam hodala. Mučila sam se s boljkama, ali bilo je podnošljivo. A kada me je oduzelo, pala sam u depresiju - kroz osmijeh nam Mihaela iznosi kroz što je sve prolazila, koje je sve probleme pobjeđivala svojim optimizmom.
- Uvik su vam kod mene bili bitni datumi, pa i ovaj, lani 2015., isto 16. rujna bila sam u Splitu, u bolnici na Firulama, pala sam totalno, htjela sam se oprostiti od života. No tada je do mene došao doktor Miroslav Šimunić i probudio borca u meni. Potapšao me po kolinu i samo kazao: "Borit ćemo se mi!“. Zaboravila sam tada i boli zbog dekubitusa i to onog četvrtog stupnja, sama sebi opalila plesku i rekla - idem dalje!
I stvarno se ta djevojka vratila u život. Uz pomoć dragih ljudi koji su joj olakšavali dugotrajne, višemjesečne boravke po bolnicama, kao što je fra Antonio Mravak iz Gale, koji je sada u sinjskom samostanu, pa liječnik dr. Ante Gaurina... Puno je dobrih ljudi koji su pomagali hrabroj Mihaeli.
I sada ona punim srcem čeka još neke nove dobre ljude, koji će joj svojim prilogom omogućiti ugradnju tog željenog lifta.
Kada smo se oprostili od nje, krenula je za nama u kolicima poželjeti nam sretan put. No samo do ulaznih vrata, jer dalje ne može.
- Drugi put ću i ja s vama. Liftom - ne da se neslomljiva Mihaela, mahnuvši nam za pozdrav do sljedećeg viđenja.
Piše blog, izrađuje nakit
Vrijeme u krevetu Mihaela krati izradom nakita koji prodaje preko interneta, pisanjem bloga "Duša s kamena“, te brojnim objavama i pričicama na Facebooku.
- Da me sada vidi učiteljica hrvatskog iz srednje škole Carmen Lešina, smijala bi mi se. Bila sam na popravnom iz hrvatskog, a sada pišem i puno čitam. Da vidi koliko imam knjiga, pošteno bi me zezala - kroz osmijeh nam iznosi Mihaela, dok sestra Tonka kao dokaz donosi kutiju u kojoj se krije Mihaelino blago: narukvice, privjesci, naušnice.
Sve ih je sama nanizala, dekorirala, složila, pa joj kupaca za te njezine ručne uratke ne nedostaje.
Evo kako joj možete pomoći
Konferencija sv. Luke Otok pokrenula je akciju za ugradnju lifta za počasnu članicu Udruge sv. Vinka Paulskog Mihaelu Jurković, koja boluje od multiple skleroze. Novčani prilozi za akciju "Hoću i ja poći vani“ mogu se uplatiti na broj žiro računa udruge HR46 2402006 1400402653 uz obveznu naznaku "pomoć za Mihaelu“.
Sve dodatne informacije dostupne su na mail adresi ssvp@ssvp.hr ili na broj mobitela 099/6726104.
Prema prvim ponudama za ugradnju lifta neophodno je oko 170.000 kuna, no javljaju se meštri koji bi mogli cijeli posao obaviti i za oko 100.000 kuna.
Želim se družiti uživo
Mlada sam, imam 26 godina i želim se družiti s vršnjacima. Ne samo ovako virtualno, preko Facebooka ili mog bloga "Duša s kamena“, ili kada preko weba prodajem nakit ili kupujem majice
