Otvaranjem vrata spasio djevojčicu: 'Ne dajte da nas pregazi auto!'

Mora li u ovoj državi netko poginuti prije nego što se nešto poduzme, pitaju se zabrinuti roditelji učenika Područne škole Tugare, okupljeni na opasnom pješačkom prijelazu ispred obrazovne institucije, kako bi nadležne potaknuli na rješavanje pitanja sigurnosti, a vozače na pažnju. Desetak dana nakon što je na istome mjestu nastradala devetogodišnjakinja, koja je pritom lakše ozlijeđena, Tugaranima je prekipjelo.

Na djevojčicu je, kako nam objašnjava njezin otac Duje Bulić, naletio automobil u pretjecanju dvaju vozila koja su se zaustavila kako bi je propustila da prijeđe cestu.

– S njom je bilo još dvoje djece, koja su, srećom, bila pola koraka iza nje, inače tko zna što bi bilo. Ni majka i druga odrasla osoba koje su bile u blizini nisu joj stigle priteći u pomoć. Slično se dogodio prije dvadesetak dana, i prije dva do tri mjeseca... Mnogi vozači koji prolaze ovuda ne obaziru se na prometnu regulaciju, ni na djecu iz škole i obližnjeg vrtića, kojih je sedamdesetak, a ovi izlizani ležeći policajci ne mogu ih usporiti – objašnjava nam ovaj otac, uz odobravanje okupljenih roditelja, koji dodaju kako se ovuda uglavnom juri da bi se od Omiša do Splita stiglo brže nego Magistralom.

Kako navodi, plan za izgradnju nadvožnjaka, koji bi školu trebao spojiti sa školskim igralištem smještenim na drugoj strani ceste, dvadeset je godina stara priča. Iako je, kaže, projekt za njega odavno napravljen, te je ishođena i građevinska dozvola, u izgradnju se nije išlo jer su namjenska sredstva preusmjerena drugdje.

– Dan nakon nesreće bio sam s ljudima iz Županijske uprave za ceste, gdje su mi rekli da i dalje razmatraju tu opciju i da bi se to čak moglo napraviti između kraja ove školske godine i početka iduće, ali ne želimo da sve ostane na još jednom obećanju. Kako god bilo, nadvožnjak, pothodnik, ili bolji ležeći policajci s kamerom – nešto se mora poduzeti, jer djeca su nam u stalnoj opasnosti – zabrinuto kaže naš sugovornik, okružen odlučnim susjedima koji, pozirajući za fotografiranje, stražare uz usijanu cestu.

Majke i očevi, bake i djedovi Tugara, ujedinjeni u želji da netko konačno povede računa o malenima u prometu, apeliraju na vozače onom znanom "poštujte naše znakove", pa zakoračivši na prometnicu, umalo stradavaju pred našim očima.

Čak je i njih pedesetak s trobojnicom ispred fotoreportera užurbani vozač odlučio zaobići posred pješačkog prijelaza.

– Evo, jeste vidjeli?! – uzbuđeno će uglas.

– Postoji pet upozorenja; na ulazu u naselje ograničenje brzine na 40 kilometara na sat, pa obilježen pješački prijelaz, zatim upozorenje na oprez zbog škole, ležeći policajci, koji jesu izlizani, ali su tu i, konačno puna crta. Što bi više trebalo ljudima; crtati? – nadovezuje se Ante Bašić, roditelj djevojčice koja je, doznajemo, i sama nedavno umalo stradala.

– Ja sam je ovdje ostavio i kamion je stao propustivši je da prođe. No, kad sam se vratio u auto i pogledao u retrovizor, vidio sam drugi auto kako zaobilazi kamion i nalijeće na nju nasred pješačkog. Moglo se isto dogoditi da ja nisam izletio i povukao je za torbu. Mogao ju je ubiti na licu mjesta – prisjeća se uznemireni roditelj, na što se nadovezuje Marin Uzinić, još jedan otac sa sličnom pričom.

– Mojoj je kćeri život spasio naš sumještanin. Stao je sa svojim vozilom na pješačkom prijelazu kako bi dijete prešlo cestu te je, opazivši vozilo koje ga jureći pokušava preteći, otvorio svoja vrata i time ga na vrijeme zaustavio – govori nam ovaj profesionalni vozač autobusa, koji prometnu kulturu tamošnjih vozača ocjenjuje "teškom jedinicom".

– Svi znamo što se dogodilo u Solinu kad je dijete palo pod kotač kamiona. Danas tamo stoje dva velika ležeća policajca i vozi se možda deset kilometara na sat. To je dobro rješenje, uz, možda, neku kameru. Žalosno je da ispred kafića ili restorana bude veći ležeći nego ispred škole – upozorava Uzinić.

Iako je, kako tvrde, prisjećajući se stradavanja Anđele Mužinić, današnje paraolimpijke, prometnica duž njihova kraja opasna, policijska statistika govori drugačije. Izdvajajući obližnju Magistralu kao prioritetnu, zanemaruju činjenicu da "svi voze ovuda kada je tamo gužva". Pokazujući nam dopis kojim se Mjesni odbor Tugare–Dočine posljednji put u listopadu prošle godine obratio s ovom problematikom Županijskim cestama, navode da zapisnika i dopisa imaju na bacanje, ali ne i rješenje problema.

U Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj doznajemo da je vozaču osobnog vozila koji je skrivio nedavnu nesreću izrečena zakonom određena maksimala novčana kazna u iznosu od 5000 kuna, čime je ta priča završena. Na širem području Ulice kneza Trpimira, kako navode, u posljednjih je deset godina zabilježeno pet prometnih nesreća, od kojih četiri s ozlijeđenim osobama, dok je na pješačkom prijelazu ispred škole u istom razdoblju zabilježena tek ova posljednja. Na prometnici su, dodaju na kraju priopćenja, postavljeni uspornici sukladno Pravilniku, dok policijske ophodnje nadziru promet na području škole Tugare sukladno mogućnostima.

Da je sve u skladu sa Zakonom, smatraju i u Županijskim cestama, navodeći kako postojeće stanje sigurnosti zadovoljava. Potvrdivši postojanje projekta pješačkog nathodnika i važeće građevinske dozvole, Petar Škorić, ravnatelj Županijske uprave za ceste, kazao nam je kako projekt nije realiziran zbog smanjenja prihoda ŽUC-evima.

– S obzirom na kategoriju ceste, nedovoljnu gustoću motornog i pješačkog prometa, te parametre sigurnosnog prometnog stanja, kao i procjenu da bi djeca malo koristila eventualni nathodnik, odlučili smo se na dodatne mjere prometne zaštite, odnosno gradnju pješačkog nogostupa, zaštitnih ograda i ugibališta za autobus. Nakon posljednjeg obilaska lokacije, 13. svibnja, izdan je nalog za postavljanje dodatne zaštitne ograde, pješačkih prijelaza i svjetlosne signalizacije "mjerač brzine i prijelaz", a pri završetku je natječajni postupak radi početka gradnje nogostupa i autobusnog ugibališta – ističe Škorić, najavljujući kako će radovi biti gotovi prije početka iduće školske godine.

Najava je dosta Ivi Sladojeviću, ravnatelju Područne škole Tugare, koji, kaže, ne pamti koliko je bilo razgovora, pregovora i obećanja u priči koja, kako veli, traje već osam godina.

– Dolazili su ljudi iz Županijskih cesta, napravljen je projekt za nathodnik, imam zahtjev za postavljanje uspornika, mišljenja policije... Poduzeli smo sve što smo mogli. Kao ravnatelj, ja sam bespomoćan; ali policijski nadzor je policijski nadzor. Pola Omiša ovuda ide u Split, to je stampedo kroz Tugare. Voze 80, 100 kilometara na sat i nikome ništa – rezigniran je ravnatelj.