Par onkoloških bolesnika kreće u štrajk glađu zbog laveža susjedova psa: ‘Nas nitko ne čuje, dva stara groba...‘

Ivo je napunio osamdeset, a Zorki je sedamdeset i sedma. Oboje su dugogodišnji onkološki bolesnici. Ivo je prošao sedam operacija, a i Zorka ih nekoliko ima iza sebe. Žive sami, bez djece, u Ulici Franje Fanceva na Novom Bokanjcu. Zadnje tri godine ne pamte noć koju su proveli mirno. Ne mogu, jadaju se, spavati od laveža susjedova psa. Nesanica ih je dovela do ludila. Toliko su izmučeni i iscrpljeni da su odlučili poduzeti krajnje metode ne bi li gradonačelnika Šimu Erlića i gradsku upravu nekako natjerali da im pomogne. Naime, u srijedu 8. srpnja 2026., točno u 7.30, Ivo i Zorka Marić odlučili su ispred zadarske gradske uprave započeti štrajk glađu.

– Ja više ne mogu živjeti... – brizne u plač Zorka. Ode bez glasa u susjednu sobu pa na kuhinjski stol iznese veliku uokvirenu zahvalnicu potpisanu od generala Mladena Fuzula, ratnog zapovjednika 112. brigade.

– Moj muž i ja smo od prvog dana bili u ratu. Nakon dvadeset godina vratili smo se iz tuđine i stavili na raspolaganje ovoj zemlji, ovome gradu. Do kraja rata, od prvog do zadnjeg dana, ja sam bila u 112. brigadi, a Ivo je bio na Velebitu. Bili smo, a kao i da nismo. Naše probleme nitko ne vidi. Nas nitko ne čuje... – zajeca opet Zorka.

Ivo je pokušava utješiti. Uz pomoć štake pridigne se od stola kako bi nam dodao dopis dostavljen Hrvoju Mariću, pročelniku gradskog upravnog odjela za komunalne djelatnosti.

– U njemu sve piše. Pročitajte. Zvao sam ga više puta, dobio sam tajnicu, da nema vremena. Zvao sam gradonačelnika više puta, dobio sam tajnicu, da nema vremena. Pas laje, njima je to mali problem. Nama je to veliki problem. Jer pas ne laje od sinoć. Laje tri godine i mi zbog toga ne možemo spavati – objasnio je Ivo.

Dvije stranice gustog teksta ispisane na pisaćoj mašini adresirane su na gosp. Marića. Ispod onog "Poštovani" velikim slovima piše: Obitelj Marić traži, pod 1. Da pas noću prestane lajati. 2. Da se pseće fekalije ne ispiru na ulicu. 3. Da se psu napravi izolirana kućica, a ne da se ‘peče‘ na 45 stupnjeva i pod 4. Ništa ne tražimo protiv zakona, nego što svakom čovjeku pripada po zakonu, da može normalno i mirno živjeti u svojoj kući.

Ispod toga je detaljna kronologija prijava i kontakata s raznoraznim gradskim službama i policijom, nakon kojih se ništa promijenilo nije.

– Jeste li pročitali – pita nas Ivo dok na stol stavlja novi dokument. U zaglavlju je Odluka Gradskog vijeća Grada Zadra o "uvjetima i načinu držanja pasa i mačaka, načinu postupanja s neupisanim psima te s napuštenim i izgubljenim životinjama", iz 2008. godine. Na drugoj stranici fluorescentnim je flomasterom označen članak 13. koji kaže: "Posjednik čiji pas učestalim i dugotrajnim lajanjem ili zavijanjem remeti mir građana, dužan je po pritužbi susjeda odmah poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo daljnje uznemiravanje građana, pa makar to podrazumijevalo i uklanjanje samoga psa, u protivnom u okviru svojih ovlasti slučaj po prijavi preuzimaju nadležni policijski službenici."

I, jeste li se obratili policiji? – pitamo.

– Prvi put sam zvao policiju prije tri godine, kad sam imao slomljenu ruku i bio u gipsu, a prije toga sam bio na operaciji. Tražio sam da ga sklone, jer noću imam problema. Odem na policiju, kod tajnice glavnog policijskog komandira, a ona mi veli da bi po nama i crkvena zvona trebala ugasiti. Pa kako možeš usporediti crkvu i psa?! – ljutito će Ivo, i odmah se uozbilji.

– Policija veli: ne možemo, ne smijemo. Onda smo zvali komunalnog redara. Došao, pogledao, veli pas ne laje. Ne laje danju, laje noću, kažemo. Kaže, pas je cijepljen, registriran, ne mogu ništa. Komunalni redar dođe, prođe i ode, a mi ostali gdje i jesmo – rezignirano će.

Susjedi na drugoj strani Ulice Franje Fanceva, udaljeni od Marića nekih četrdesetak metara, njemačkog su ovčara nabavili prije tri godine. Smješten je u izdvojenom i ograđenom prostoru unutar dvorišta obiteljske kuće i nije na lancu. Kad smo mu se približili na trenutak je zalajao, ali odmah se smirio. Novih reakcija nije bilo.

– Nekidan nam je došla prijateljica iz Njemačke. Kaže, Zorka, kako možete spavati? E da je to kod nas u Njemačkoj... Ali nismo u Njemačkoj i ne možemo im ništa! A mi samo tražimo noćni mir – neutješna je Zorka.

– Počne oko sedam ili osam navečer i ne staje do jutra. Kad oko jedan čuje motore, Boks, Koks, Voks..., kako li se zove, počne vrištati kao da si ga na ražanj stavio – zajapurila se Zorka.

– Prozore ne smijemo otvoriti. Odlazili smo susjedima, molili, kumili da nešto naprave, a oni bi nam se još izrugivali. Onda je došao komunalni redar. Ni on ništa nije napravio. Kaže, sve je po zakonu. Kako je po zakonu ako mi ne možemo spavati?

Zorka je u nekoliko navrata pokušala razgovarati s vlasnicima psa i njihovom djecom, ali nije ispalo onako kako je očekivala.

– Mislim se, neću se ići opet svađati, pustit ću ih. Ali kad on skoči na one "cvinge", kako mi u Njemačkoj kažemo, kad udari u tu limenu oplatu, mislili smo da puca granata.

Drugi susjedi, izgleda, nemaju toliko problema s lijepim odraslim njemačkim ovčarom.

– Jedna susjeda je rekla da zbog psa spava na drugom kraju kuće. Druga susjeda kaže da njoj to toliko ne smeta. Tu kod nas, u kući pored psa, je i starački dom. Razgovarao sam sa šeficom, a ona mi kaže: "Šjor Ivo, neka pas stoji da lopovi ne bi došli krasti." Pas ne laje na ljude, a šefica tu ne stanuje. Kad pas noću laje probudi njezine radnike, a 90 posto štićenika je nepokretno – odgovara Ivo.

Pitali smo ga zna li zašto pas laje samo noću.

– Mi smo imali puno pasa, i ovdje i u Njemačkoj. Ovčari su veliki galamdžije, a najviše reagiraju na mačku. Drže ga u kućici od dva i pol kvadrata. U intervalima laje nekoliko sati, stane, pa opet krene, i tako cijelu noć... – kaže Ivo.

Zorka nam nasred stola pokazuje hrpu tableta za smirenje.

– Moj suprug zbog psa spava u drugoj sobi, ali prije toga popije tabletu. Vidite koliko ih pijemo, naročito ja. Dobili smo ih od psihijatra. On u jednoj, a ja u drugoj sobi. Noćas nisam spavala ni uru vremena. Oko jedan sat, kad su motorom došli ispred kuće, i dodali gas, pas je tako vrisnuo da sam iskočila iz kreveta – zatrese se od glave do pete.

Posebno im smeta to što njihovu muku nitko ne zarezuje. Od komunalnih redara do policije, a najviše im smeta ignoriranje od strane gradonačelnika Erlića.

– Kad je počeo rat u Hrvatskoj, u Njemačkoj nas je primio pokojni Helmut Kohl, a naš gospodin Erlić za nas nema vremena – podigne obrve Zorka.

– Kad sam došla 1972. u Njemačku, nisam mogla dobiti papire. Nazvala sam gradonačelnika Bietigheima Manfreda Lista, i on mi je rekao: "Gospođo, danas ne mogu, ali sutra ću vas primiti u toliko i toliko sati". A naš gradonačelnik mene ne može primiti! Nema vremena! Bio je ministar i kad je došao za gradonačelnika, mi smo se poveselili da će nam netko nešto pomoći. Imala sam vremena ići kilometar da bih za njega glasala, a on mene u godinu dana ne može jednom primiti! Ni onaj prije njega.

Branko Dukić! - ubacimo se.

– Da, Dukić. Obratili smo se u ove tri godine dvadeset puta gradonačelnicima da im kažemo za naše muke. Ništa ne tražimo, samo mir noću, ali ne. Nitko nas nije primio – neutješna je Zorka.

Tako su godine prolazile, a knjiga je na koncu spala na jedno slovo – pročelnika Hrvoja Marića.

– Zovem gospodina Marića, on kaže da ne smiju ući u tuđe dvorište. Nisam vas zvala da psu gledate kakve su mu oči, nego da nazovete dotičnog gospodina da malo smiri psa. Ali ne! Neka mi pokažu makar jednu jedinu dostavu da su tom dotičnom gospodinu poslali opomenu da malo smiri psa. Nego se i oni još s nama rugaju...

Natezanje s institucijama Zorki i Ivi je tako dogorjelo do noktiju pa su odlučili povući radikalan potez.

– Zadnji smo ih put zvali nekidan, prošle nedjelje, i kumili da nam pomognu. Nitko. Ništa. Onda smo rekli: idemo štrajkati glađu. Po ovoj vrućini, nas dvoje. Dva stara groba...