Ante Kovačić biciklom do juga Italije: Matera živi još od paleolitika i odiše poviješću, a Craco je umro u ljepoti

Prvo buđenje na putu. Pakiram se i krećem u smjeru Matere. Ubrzo u nekom gradiću parkiram bicikl pokraj stola i prvi put kažem: ‘un caffe macchiato’.

Kampiranje na divlje

Konobar me uz kavu pita kuda sam krenuo s ovako natovarenom biciklom.

Nemaš ti vremena za slušati moju priču: “možda ovdje, a možda ondje” - mislim se u sebi i kratko mu samo odgovorim- “do Palerma”.

“Vauu, do Palerma biciklom?” začudi se i poželi mi sretan put.

Privatni album

Put me dalje tog dana vodio u maslinike. Tih prvih dana učio sam kako putovati prvenstveno putem grešaka, kako se već i najbolje uči. Krenuo sam prateći Google navigaciju, koja je užasna opcija za put biciklom. Tog dana nekoliko me puta dovela do tamo gdje se dalje ne može, pa sam preskakao međe i prelazio njive kako bi se ponovno vratio na stazu. Nekako me ipak dovela do Matere.

Ovo je trebala biti prva talijanska noć u kojoj kampiram na divlje - to je izraz za kampiranje izvan kampova, što je zakonom zabranjeno u Italiji, kao i većini Europe. Nisam puno mario za to, znao sam da ne činim ništa loše, premda razumijem postojanje tih zakona.

S pomoću Google mapa može se pronaći potencijalno mjesto na kojem noću ne bi trebalo biti ljudi, što je prva i najvažnija stvar koju želim kad negdje noćim. Tako pronalazim ogromnu praznu površinu pored puta, tek kilometar od ulaza u Materu.

Tog popodneva ulazim u park i imam što vidjeti. Ušetao sam u bivši kamenolom te arheološko nalazište u koje je vlasnik postavio razne umjetničke skulpture, od kojih su neke visoke i dvadesetak metara. Među njima, na samom kraju, nalazim jednu kamenu gromadu pretvorenu u skulpturu, kao savršenu da me sakrije od pogleda. I tako sam, kad sam osigurao smještaj mogao mirno poći u Materu, razgledati grad i po povratku montirati šator. Ljepotu fantastične Matere vam ne mislim dočaravati jer niti ne umijem.

Izolirani od poslova i tokova novca

Ljepota je apstraktan pojam, a potraga za njom može biti i smisao života. No, zasigurno ne za ovakvom ljepotom koju oko može vidjeti. Ljepota mora imati svoju dubinu. Matera ima nešto što me očaralo i pored impresivne bjeline njenih zidova i tog neopisivog sklada kuća u stijenama. Matera odiše poviješću: na tom mjestu, u tim stijenama ljudi u kontinuitetu žive još od paleolitika do danas. Taj kamen pamti tolika rađanja, umiranja, ratove, vlasti, vladare, zastave, radosti i tuge.

Privatni album

Na putu prema Kalabriji želio sam posjetiti i gradić imena Craco do kojeg sutradan putujem prelazeći brdašca kojih je prepuna ova regija Basilicata. Na njihovim vrhovima, ponekad izrone fascinantni gradići poput Ferandine. Razvijala su se na visinama kako bi bili zaštićeni i izolirani od napadača, a danas su na ovom jugu Italije ostali izolirani od poslova i tokova novca, pa sam u njima uglavnom nalazio starce, prazne trgove, tužne prizore i upitnu budućnost.

Trećeg dana, nakon što sam prespavao na oranici u podnožju Craca, nije bilo još ni 8 kada u njega ulazim potpuno sâm. Tek u 10 počinje razgledavanje za turiste. Nalazim potpuno napušten gradić, evakuiran sredinom 70 ih odlukom vlasti koja je zbog mogućnosti klizišta terena tako odlučila. Danas su od njega ostale ruševine te vizure nekadašnjih škola, trgovina i domova. Kakav kontrast od Matere koja danas živi svoje najljepše dane.

Nije više važno

Ali na kraju, u oba sam grada vidio istu ljepotu. Onu koja može biti vodilja i smisao života.

Ljepotu svjesnosti o prolaznosti. Unatoč i usprkos vladarima, ratovima, zastavama, ekonomiji i našim naporima, sve prolazi. Potres, klizište, zagrijavanje, erupcija vulkana, ljudska glupost ili samo vrijeme, ali i Matera. Kao svi prošli i budući gradovi i kraljevstva, jednom će završiti kao Craco. Kao priča, predmet istraživanja i turistička zanimljivost nekim novim ljudima. To je zapravo tako prirodno, dio vječnog ciklusa koji ne štedi nikoga, nešto što bi povremeno svi mi trebali imati na umu.

Privatni album

Jer, tko danas mari je li Craco nekoć bio rimski, talijanski, napuljski ili čileanski grad i koju zastavu je svako jutro izvijao na svom tornju kojeg danas, uostalom, ionako više nema?

NASTAVLJA SE...