Back to black: Intimna drama britanske glazbene ikone prikazana je površno i iz pogrešne perspektive

Freddy Mercury, Elvis Presley, Billie Holiday, Whitney Houston, Bob Marley...sve dulji je popis prerano preminulih glazbenih besmrtnika koji su posljednjih godina posthumno nagrađeni filmskim biografijama. Većina tih filmskih životopisa nalikuje hagiografijama koje vješto zaobilaze ili ‘peglaju‘ neugodne epizode iz svakodnevice glavnih junaka, što se u konačnici loše odrazi na vjerodostojnost uratka.

Amy Winehouse iz filma ‘Back to black‘

Takvu šablonu slijedi i ‘Back to black‘, film o Amy Winehouse, jednom od najupečatljivijih ženskih vokala ikad, autodestruktivnoj zvijezdi koja nas je 2011. napustila u 27. godini života. Petnaestak ljeta kasnije, preminulu glazbenicu na velikim ekranima tumači Marisa Abela, glumica u usponu (iza nje su serije Industry i Cobra) koja se baš i ne može pohvaliti pretjeranom sličnošću sa slavnom britanskom kantautoricom. Još veći izazov bio je kako vokalno oživjeti pokojnicu jedinstvenog glazbenog izričaja. No, na tom je planu Abela postigla možda i više nego na glumačkom, sati pjevanja pokazali su da može iznijeti većinu junakinjinih dionica bez potrebe za reproduciranjem izvornog vokala.

Glavna glumica zadatku je prionula doista odgovorno, s velikom željom da što plastičnije pojavom i gestama oživi svoju psihološki slojevitu junakinju. To joj je većim dijelom i uspjelo, u skučenim okvirima zadanim scenarijem. Najveći problem u ‘Back to black‘, drami nazvanoj prema Amynom antologijskom albumu, zapravo je pripovjedne prirode.  I inače je teško u uobičajeni filmski format ugurati turbulentne živote poznatih, no izostaviti ili jedva dotaknuti neke ključne epizode pravi je grijeh. Junakinjina ovisnost o piću i teškim drogama ovdje kao da nema korijene u bračnom životu s Blakeom Fiedler-Civilom kojega inače sasvim pristojno, gotovo dopadljivo, glumi Jack O‘Connell.

Marisa Abela kao Amy Winehouse

Gledatelju bez predznanja o glazbenoj ikoni neće mnogo koristiti ni površan prikaz njezinog toksičnog odnosa s još jednim za nju ključnim muškarcem, ocem Mitchom. Na tom polju neupućenima mnogo bolji uvid u materiju nudi Oskarom nagrađeni dokumentarac Asifa Kapadije iz 2015. Taj uradak inače nije najbolje sjeo Amynim najbližim rođacima, vjerojatno zbog toga što je činjenično utemeljen i brutalno iskren.

Redateljica aktualnog biopica Sam Taylor - Johnson ima određeno iskustvo s filmovima o glazbenim celebrities, junak joj je bio John Lennon, a okušala se i u ekranizaciji iščašenih romansi kroz kontroverznih ‘50 nijansi sive‘. Dojam je da je u ‘Back to black‘ unijela ponešto od svih ranijih iskustava: globalna popularnost i intimne drame trebali su nam razotkriti pravu prirodu Amy, no redateljica odabranim pristupom svoju heroinu samo dodatno zamagljuje. Prenositi događaje iz junakinjine perspektive u ovakvim filmovima nije najsretnije rješenje jer nijedan akter iz njezine blizine ne prolazi bez filtera subjektivnosti. Zbog toga o stvarnim uzrocima tragedije u koju srlja Winehouse doznajemo premalo, a ostajemo nekako zakinuti i za bitne detalje koje nudi Kapadijin uvjerljivi dokumentarac.