Iako će dogodine napuniti 90 godina, redatelj Ridley Scott snima filmove u tempu jačem od onog koji ga je držao dok je davnim klasicima poput Aliena, Blade Runnera ili Gladijatora trasirao trendove suvremene kinematografije. Novi prilog njegovoj hiperprodukciji distopijski je triler ‘Psi pod zvijezdama‘ (The Dog Stars) o borbi za opstanak preživjelih nakon razorne pandemije.
Na rani oprez pozivao je u ovom slučaju već i sam odabir teme.
U posljednje vrijeme filmaši i prečesto koriste motiv postapokaliptičnih džepova života, da navedemo samo svježi horor ‘28 Years Later‘ ili serijal ‘The Last of Us‘. Takvi su mikrosvjetovi plodno tlo za kreativno razmetanje kojemu, eto, nije odolio ni jedan od najvećih. Za Scotta bi bilo bolje da je ovaj izlet u nepoznato preskočio jer se, figurativno rečeno, izgubio u vrletima. ‘Dog Stars‘ je film bez jasno izraženog plana, usporen, rastrzan i napučen beskrvnim likovima koji, neki i doslovno, u međuprostoru lebde na autopilotu. Inficiran besmislom je i junak iz naslova, odani belgijski ovčar imenom Jasper. Reminiscencija na dvadesetak godina star postapokaliptični film u kojem glavnog junaka, virologa (Will Smith), nakon smrtonosne zaraze prati njemačka ovčarka, kod Scotta je skroz promašena. Ponajviše zato što Jasper nestaje s radara prije nego što uspije čestito i zalajati. U dometu ostaju drugi ključni protagonisti koji ni sami ne znaju što bi sa sobom. Glumce ne treba kriviti jer se svi trude udahnuti živost svojim mlitavim likovima.
Markantni Jacob Elordi (Orkanski visovi) kao pilot udovac Hig u svojoj Cessni izvodi akrobacije u zraku, ali mu na zemlji ponestaje goriva kad treba iznijeti osobnu tragediju. Margaret Qualley (Supstanca) glumi gubitnicu, mladu liječnicu u divljini koja svoju bol uzgredno prepričava. Guy Pearce (Memento, L.A. povjerljivo) čini veliki korak unatrag nedefiniranom ulogom njezinog filmskog oca Jacka, a oskarovka Allison Janney (Ja, Tonya) tone u karikaturu kao vremešna stjuardesa među čudacima. Za izdvojiti je tu tek Josha Brolina kojemu je rola teško naoružanog samotnjaka Bangleya skrojena baš po mjeri.
Osim kržljave karakterizacije likova, Scottova ZF epopeja pati i od krajnje nemaštovito prikazanih stradalnika pandemije koji prijete glavnim likovima. Izgledom su neki kao posuđeni zlikovci iz Mad Maxa, a neki sliče indijanskim plemenima: ni o kome od tih predatora ne doznamo ništa, osim da su proždrljivi i krajnje agresivni.
Nepoznanicom do kraja ostaje i sama priroda zdravstvene pošasti koja je poharala Zemlju. Zašto su neki na nju ostali imuni, možemo samo nagađati. Uzrok nam izmiče, a neke posljedice vidimo i nisu nam nepoznate. Sunovrat čovječanstva iz modernog doba u praiskonski krajolik nakon kataklizme već je dobrano istrošen motiv.
Ova redateljska meditacija o smislu postojanja upakirana u dosadnjikavi triler veliki je podbačaj. Ujedno i dokaz da stilski zaokreti u zrelim godinama nisu sigurno jamstvo uspjeha. Scottov iskorak na teritorij kolege Terrencea Malicka, kralja kontemplativnog stila i unutarnjeg monologa, neuspio je pokus iz kojeg bi autor trebao izvući pouku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....