Filmske biografije globalno slavnih osoba koje su nas prerano napustile i uskratile za dio svog stvaralaštva slične su jezeru s tankim ledom.
Jedan krivi iskorak dovoljan je da cijela stvar nepovratno potone u studenu vodu promašaja. Razlozi su mnogi, od klimavih scenarija do težnji autora da uljepšavanjem životopisa zvijezda snime male hagiografije. Ilustrativan primjer je kitnjasta ekranizacija životne priče Whitney Houston ‘I wanna dance with somebody‘ iz 2022., zaražena virusom površnosti i umivene stvarnosti.
Najnovija glazbena povjesnica posvećena je titanu reggaea, Jamajčaninu Bobu Marleyu. Više od 40 godina od smrti ovog prvog i možda jedinog pravog celebritya Trećeg svijeta u kina je stigao film njemu u čast, podnaslovljen ‘One love‘, kao referenca na kultnu pjesmu s univerzalnom porukom mira i ljubavi.
Na žalost poklonika besmrtne glazbe ovog uvjerenog pacifista, ‘Bob Marley:One love‘ emanira jako malo fakata iz umjetnikova života i djelovanja.
Činjenica da je nastao pod paskom Marleyeva sina Ziggya, kćerke Cedelle i majke im Rite jasno ukazuje na izostanak neugodnijih epizoda iz junakova života poput ozbiljne ovisnosti ili sklonosti promiskuitetu koji je rezultirao s jedanaestero djece od 6 različitih žena. No, ta je suzdržanost tek dio problema filma koji, izložen nespretno i bez jasnog koncepta, pokušava ploviti po plićaku.
Gledatelj u tom manevru ostaje uskraćen za ključna saznanja o Marleyevu tegobnom odrastanju koje ga formira kao osobu i glazbenika: par nemušto umetnutih flashbackova iz djetinjstva i priznanje da mu je otac bio bijelac ne nudi bogzna kakvo ‘otkrivenje‘. Druga velika manjkavost u prikazu je Marleyeve karijere koju scenaristi bespotrebno ‘režu‘ na vrijeme uoči koncerta u politički razdrobljenoj Jamajci i onog povratničkog, antologijskog, također u zavičaju 1978.
Uzlet Marleyeve planetarne popularnosti koji je uslijedio između ta dva ‘eventa‘ i neposredno nakon, predočen je fragmentirano i zbrzano. Točnije, kao kakav višak vrijedan brzog preskoka, baš kao i smrtonosna bolest koja je skršila pjevača. Marleyev prateći band The Wailers, ljudi koji su mu bili vjerni suradnici i oslonac u krizama u filmu ostaje na razini ni po čemu pamtljive gomile brbljivih statista.
Zapostavljen je i lik Marleyeva bijelog producenta Chrisa Blackwella (James Norton) kojiispada još jedno ‘lijevo smetalo‘ u kadru.
A što tek reći o rastafarijanizmu, religiji koja je obilježila Marleyev život i opus? Iz par povika ‘Jah‘ s pozornice i sporadičnog spomena etiopskog cara malošto gledatelj može doznati o tada aktualnom fenomenu panafrikanizma.
‘One love‘ nešto bolje stoji na polju glumačkih izvedbi. Kingley Ben-Adir svojski se potrudio ‘skinuti‘ Marleyeve geste i pjevačeve prepoznatljive, pomalo spazmične scenske pokrete. Dreadlocksice mu dobro stoje, no određeni je problem njegov ‘baby face‘, nespojiv sa stvarnom fizičkom pojavom glazbenika kojeg tumači. U pjevačkom smislu sve funkcionira, što ne čudi s obzirom da glavninu glazbenih brojeva uz pomoć tehnologije izvodi originalni autor.
Najbolju je ulogu u ovoj biografiji ostvarila Lashana Lynch kao Marleyeva životna suputnica Rita, sugestivna je i zaštitnički raspoložena, makar povremeno više djeluje kao Marleyeva majka negoli njegov prateći vokal.
I što reći na kraju? Redatelju Reinaldu Marcusu Greenu, čiji je film ‘King Richard‘ Willu Smithu donio kipić za najbolju glavnu ulogu oca teniskih sestara Williams, očito bolje idu ekranizacije životopisa živućih osoba.