Njezinu je filmsku sezonu obilježio kolosalan posrtaj u Marvelovom flopu ‘Madame Web‘, a njegovu osrednja uloga veterana u službi Hitne pomoći iz drame ‘Asphalt city‘. Sva sreća da uvijek postoji druga šansa za popravak dojma, a Dakota Johnson i oskarovac Sean Penn objeručke su je prigrabili i dobro iskoristili.
Ova dva naizgled nespojiva hollywoodska imena povezao je komorni film ‘Daddio‘, snimljen u dramski nimalo obećavajućem okruženju kabine taksija, jednog od tisuća u stalnoj cirkulaciji njujorškim cestama. Mnoge vožnje od JFK aerodroma do Manhattana proteknu u tišini i buljenju u zaslon mobitela, no ova zamišljena pokazala se podatnom za isticanje moći i ljepote dobre stare interpersonalne komunikacije, zbog društvenih mreža gotovo zaboravljene, pa i nepoželjne kategorije.
Scenaristica i redateljica Christy Hall s mnogo znatiželje istražuje mogućnosti dijaloga dvoje potpunih neznanaca u skučenom prostoru, paralelnom mikrosvemiru. Razgovor je isprva površan i uopćen, da bi protokom vremena postao sve konkretniji. Dva lika razmjenjuju iskustva kao da se poznaju oduvijek i kao da ih ne dijeli cijeli ambis međusobnih različitosti, od dobi i spola do (ne)sklonosti novim tehnologijama.
Djevojka Dakote Johnson bezimena je Girlie, taksista Seana Penna upoznajemo tek kao Clarka, čime se naglasak premješta na njihova psihološka stanja, životne prepreke i buduće izbore. Ugođaj osnažuje mudar odabir kadrova. Lica dvoje suputnika stalno su izložena oku gledatelja, mijenjaju se i razotkrivaju unutarnja previranja, što je pristup od kakvog smo se odviknuli u godinama dominacije blockbustera prekrcanih akcijom i specijalnim efektima.
Uloga vozača koji se kroz praksu s ljudima prometnuo u priučenog psihijatra skrojena je baš po mjeri potisnute eksplozivnosti Seana Penna. Taksimetar mu, reklo bi se, dobro pristaje, a upravljač služi kao zgodan poligon za prijenos emocija. Pod vlasuljom plavuše dobro se osjeća Johnson čija je junakinja suočena sa stigmom ‘druge žene‘.
Naziv drame ‘Daddio‘, preuzet iz slanga za oca ili bliskog prijatelja, potpuno je u skladu s tijekom radnje koja zbližava dvoje (su)patnika i sugerira nam postojanje trećeg, prijetnje iz vanjskog svijeta. Također govori podosta i o otuđenosti pojedinca u suvremenom svijetu digitalne interakcije. Zamjetno je ovdje i smišljeno nizanje stereotipova s kojima se redateljica sve vrijeme poigrava.
Girlie je nečija ljubavnica, nesavršeno čeljade, ne nužno za osudu, Clark je ulaštena ‘sirovina‘ koji nepredvidivošću reakcije može zaljuljati film u različitim smjerovima. Drama koju su neki od milja usporedili s modernim filmom ceste funkcionira ponajviše zahvaljujući neočekivanoj kompatibilnosti dvoje nespojivih aktera.
Debitantica Christy Hall na film je prenijela djelo prvotno zamišljeno kao teatarski komad za Daisy Riley (Star Wars), no promjena medija nije naštetila cjelini. Ostvarenje koje ispočetka sluti na statičnost, izmiče monotoniji i skladno se odmotava. Toliko da bi pokoji putnik požalio što u obilju ponuda autotaksi platformi nema nijedne s vozačem savjetodavcem.