Iz kokpita nadzvučnog bojnog zrakoplova u ‘Top gun:Mavericku‘ katapultirao se Glen Powell u romantičnu crnu komediju ‘Hit man‘ iliti ‘Plaćeni ubojica‘ i odvažio na mali zaokret u karijeri. Koliko će mu se iskorak isplatiti pokazat će odjeci konačnog proizvoda kojemu publika na Netflixu ovih lipanjskih dana niže pohvale. A početna zamisao doista daje osnove za takav prijam.
Nekonvencionalna priča koja (bi) se mogla odmotati u prvi ljetni hit najsnažnija je u prvom dijelu filma u kojem Powellov lik, uštogljeni profesor filozofije i psihologije, mačkoljubac Gary Johnson lamentira o Freudu i prihvaća se honorarnog zadatka koji mu život preokrene naglavačke. Glen Powell već je u nekoliko ranijih angažmana ispoljio neupitan glumački talent, a svojom prijemčivom osobnošću brodi i kroz ovu rom com koja se, kako vrijeme odmiče, spušta sve niže prema prosječnosti, gubeći na putu dio po dio zamaha početne premise. I da nije živosti kojom tumač glavne uloge transformira svog junaka suptilno mu dodajući karakterne fasete, ‘Hit man‘ bi vjerojatno ispao još predvidljivi nego to postaje prema konačnici.
Točka loma koja obećavajuću premisu pretvara u blijedu reciklažu motiva romansa je koju Powellov junak doživljava na tajnom zadatku. Susreće on izvjesnu Madison (Adria Arjona), mladu damu u nevolji, popusti njezinu šarmu i – ostatak nije teško predvidjeti. Anonimna portorikanska glumica Arjona zasad je najpoznatija kao nova djevojka naočitog Jasona Momoe, a uloga femme fatale ovdje joj naprosto ne leži. Seksepil je kod nje neupitan, ali u interakciji s Powellom glumački je inferiorna i ne odaje dojam vješte manipulatorice kakvom su je valjda željeli prikazati.
Ostatak filmske ekipe gotovo i ne treba spominjati jer se pojavljuju u tek par kadrova, više kao potvrda pomodne rasne i rodne ravnopravnosti, negoli za radnju iole važni akteri. Donekle pamtljiv ostaje tek Austin Amelio u ulozi nestašnog policajca Jaspera kojega na banalan način scenaristi uklone prije nego uopće stigne filmu dati još malo šuga.
Teksaški redatelj Richard Linklater (‘The before trilogy‘ s Ethanom Hawkeom, dirljivi ‘Boyhood‘)) i ovom prigodom pokazuje sklonost žanrovskim eksperimentima, pa tako elemente trilera kombinira s osebujnim humornim odmakom, teške teme razblažuje, a lakše stavlja na višu potenciju toliko da na kraju cijelo ostvarenje ‘zašećeri‘ do negledljivosti. Pokušaj da se freudovskim pristupom objasni potreba pojedinca za identitetskim samoodređenjem prozračan je i protokom vremena postaje posve deplasiran.
Budući da se autori većine aktualnog filmskog repertoara vole hvaliti književnim i inim medijskim predlošcima po kojima nastaju njihova djela, tako se i Linklater dohvatio dvadesetak godina starog članka iz magazina Texas Monthly koji je tematizirao dvojnu osobnost stvarnog Garyja Johnsona. U filmu se dvaput, u uvodu i odjavnoj špici, redatelj i koscenarist mu Glen Powell pozivaju na priču o ingenioznom ‘sting operativcu‘ Johnsonu. U oba slučaja to rade nemušto, tako da gledatelju nije jasno što je toliko posebno u toj povijesnoj ličnosti da zavređuje dvosatnu posvetu.