Petnaest dana Japana je malo. Deset stranica dojmova je malo. Sve što smo tamo vidjeli i doživjeli je fantastično, nama Europljanima jako neobično, tehnološki najnaprednije na svijetu i neke stvari koji oni žive, da ih mi imamo, gdje bi nam bio kraj? Pošli smo krajem siječnja ove godine u Japan vidjeti pet gradova, Tokyo, Osaku, Naru, Kyoto i Hirošimu. Ako unaprijed ne organizirate sve do najmanjeg detalja, bolje vam je ne ići. A tu mislimo na prijevoz, koji je tamo stravično skup ali točan, efikasan i brz, internet, ulaznice i propusnice za sve što želite vidjeti i – dobar sat, da slučajno ne zakasnite na bilo što što ste planirali. Uzeli smo prijevoz njihovom željeznicom za 14 dana i prošli za samo 500-tinjak eura, polovicu cijene. Sretni faktor je da im je tad valuti jako pala vrijednost i jeli smo i spavali jeftinije nego u Dubrovniku. Nijedan cjeloviti obrok s pićem za dvoje, a probavali smo sve, nije nas koštao više od 30 eura. Vlakom za udaljenost kao odavde do Zagreba treba im oko sat i pol, vlakovi im piče od 300 do 500 na sat, a 2025. uvode one od 700 na sat. Čišći je pod vlaka nego neke bolnice, a u njemu imate apsolutno sve – od kabina za pušenje, aparata za piće do mira kad spavate. U Tokyju smo bili najdulje, 4 dana i to je pravi onaj ‘ogledni’ grad, za vidjeti sva čuda tehnologije i za noćni život. Te ogromne reklame koje neprekidno svijetle, upute na svakom koraku – kuda moraš hodati, kamo ideš, što smiješ, što ne, imaju upute za sve. Sve im je čisto, uredno, izvrsno organizirano i točno. Japanci su jako ljubazni, nećete nigdje vidjeti prodavača, kuhara, čistača, vozača da je stalno ljut, nepristojan i bezobrazan, nisu takvi po prirodi, a zamislite, ne žive od turizma.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika