PRIJATELJI Melodrama je to u kojoj vaga talenta priteže na mušku stranu. Glavni ženski lik pati od teške bolesti i - neuvjerljivosti

Iako dijeli naziv s kultnom TV serijom iz 1990-tih, film 'Prijatelji' nema ničeg zajedničkog s ekipom sustanara iz omiljenog sitcoma. Čak ni naziv, jer je u hrvatskom prijevodu originalni 'Our friend' prebačen u množinu. Drama na aktualnom kino repertoaru priča o tegobama mladog bračnog para kojima moralnu potporu pruža prijatelj iz naslova. Supružnike Matthewa i Nicole Teague igraju oskarovac Casey Affleck (Manchester by the sea, 2017.) i Dakota Johnson (Anastasia iz 50 Nijansi sive), a Danea, njihovog vjernog sudruga, Jason Segel, najpoznatiji po komediji 'Snimka seksa' s Cameron Diaz.

Teren za melodramu priprema se ovdje već od prvih kadrova. Domaćica i majka dviju djevojčica umire od neizlječive bolesti, a preživjelim ukućanima predstoji pregršt izazova.

Dakota Johnson

Film redateljice Gabriele Cowperthwaite (autorice dokumentarca o kitovima ubojicama nominiranog za BAFTA nagradu 2013.) se osim intimističkih prikaza svakodnevice i oku ugodnih pejzaža Alabame, snažno oslanja na interakciju triju glavnih protagonista. U tom segmentu vaga u potpunosti priteže na mušku stranu.

Decentna gluma Caseya Afflecka ponovno potvrđuje da je riječ o jednom od najboljih karakternih glumaca srednje generacije. Mlađi brat poznatijeg Bena ulogu je odradio bez osobita truda, kao stilsku vježbu, no i takva je na visokoj razini. Njegov Matthew, inače stvarna osoba, požrtvovan je, ali nenametljiv muž, otac i novinar koji kroz osobnu tragediju uči o samounapređenju.

Stvarni junak 'Prijatelja' je Segel, najzaslužniji što 'Prijatelji' nisu propali do dna provalije običnosti i jeftinog izvlačenja emocija. U dobroćudnom Daneu skriva se sva sila osjećaja, on je pratitelj iz sjene, ideal bližnjeg koji zna kad nekog poduprijeti a kad se povući, makar motivacija za takav altruizam nije skroz jasna. Ukupni dojam najviše kvari Dakota Johnson.

Jason Segel iskazao se u ulozi vjernog prijatelja

Zbog njezinih glumačkih limita ni uz najbolju volju ne možete se poistovjetiti s patnjama junakinje koju pokušava portretirati. Podjednako je neuvjerljiva i kao majka i kao bolesnica, a nadasve kao preljubnica. Epizoda s njezinom nevjerom je, nota bene, skroz izvan konteksta i samo smeta.

Smetnji se u filmu nađe još, a najizraženiji su dnevnik Nicoleine bolesti. Obiteljske prilike koje se prema njemu mijenjaju pratimo kroz vremenske preskoke, označene godinama 'prije i poslije dijagnoze'. Umjesto da upotpunjuju, 'intarzije' u ovom slučaju samo režu pripovjednu liniju koju nakon dva sata zapečati otkriće da je u filmu riječ o istinitoj priči. Matthew Teague je, piše u odjavi, iz svog iskustva napisao hvaljeni tekst o prijateljstvu i ljudskosti. Malo se toga, nažalost, prelilo na platno.