‘Englez u Dubrovniku‘ Mark Tomas i njegova bolja polovica supruga Boba od idućeg tjeda ‘pišu‘ svoju životnu avanturu. Prepješačiti 1100 kilometara jugozapadnom obalom Engleske uistinu jest avantura na koju bi se malo tko odvažio. Oni jesu. Pozitivni i otkačeni kakvi jesu, ne sumnjamo, savladat će i ovo zanimljivo putovanje od dva mjeseca, putovanje koje ima i humanitarni cilj. Naš je Marko pokrenuo blog ‘Putuj s Totom‘ preko društvenih mreža, nazvao ga je po svom psu koji će, iako to još ne zna, činiti dio ove simpatične ekipe.
- “Hodanje pokreće stopala, pokreće krv, pokreće um. A kretanje je život”, napisala je jednom Terri Guillemets. Istina, kretanje je život. Dakle, nakon dugog razmišljanja i planiranja, supruga i ja idemo u šetnju, pa avanturu. A mi smo odlučili skočiti odmah u dubinu tako što smo krenuli najdužom kontinuiranom stazom, stazom South West Costal. To je mamutski hod. Sveukupno 630 milja ili gotovo 1100 kilometara, u biti kao da hodate od Dubrovnika do Zagreba, okrenete se i pješice vratite u Dubrovnik - napisao je Mark na blogu.
Spomenuo je brda koja ih očekuju što je ‘jednako penjanju na Everest četiri puta‘.
- A ako imate jedan od brojača koraka na svom mobitelu, otprilike ćemo napraviti 1,6 milijuna koraka! Zašto, čujem da pitate. Pa, moj prvi odgovor bi bio zato što mogu.
Život je kratak. A suočavanje s ovakvim izazovima bit će nezaboravno iskustvo. To je nešto što sam oduvijek želio raditi. A prije mnogo godina, kada sam bio neodlučan hoću li se ili ne preseliti u Dubrovnik iz glavnog grada Ujedinjenog Kraljevstva, dobar prijatelj je rekao, “Ako to stvarno želiš učiniti, onda to jednostavno učini ili ćeš žaliti zbog toga do kraja života.” Bio je u pravu.
Postoji i puno važniji razlog za odlazak. Moj otac je volio ovu obalu, toliko mu se svidjela da smo se preselili iz jugoistočne Engleske u jugozapadnu kad je otišao u mirovinu. A volio je obalu i primorski put. Pretpostavljam da bi volio hodati stazom. Dakle, nakon što je umro, obećao sam sebi da ću hodati stazom u njegovu čast.
Nisam baš najreligioznija osoba, ali vjerujem da će dok šetamo nekako vidjeti šetnju mojim očima. I ne mogu ga iznevjeriti, moramje završiti.
Jesam li spreman? Pa, vjerojatno ne. Ali jeste li ikada spremni? Kupili smo svu opremu, tako da smo na tom planu spremni. Ruksaci, šator, čizme, suha hrana i jakne su spakirani. Da, šatore jer ćemo puno kampirati. A na fizičkoj razini, vjerojatno važnije, malo sam trenirao, šest mjeseci sam radio 10 km dnevno, uz kišu i sunce.
Ali još uvijek se ne osjećam tako pripremljeno. Ipak, imam jednog asa u rukavu. Možete se pripremiti, spakirati svoj ruksak i isplanirati svoju rutu, ali jedina stvar koju ne možete spakirati je odlučnost. Imam je obilje, kao konj sa žmigavcima koji vidi samo jedan cilj. Da, to sam dobio od oca.
Koliko će to trajati? Otprilike dva mjeseca prilično neprekidnog hodanja. Zapravo, malo ljudi to radi u jednom potezu, većina to dijeli na dijelove, mi idemo hard-core. Tako da ćemo gotovo cijeli rujan i listopad biti "na putu" i izvan ureda. Zapravo, bit ću digitalni nomad, doslovno, jer sam u svom ruksaku našao mjesto i za laptop.
Sada nam je oboma važno da šetnja ima poveznicu između Hrvatske i UK-a. Povezani smo. Tako ćemo skupljati novac za dvije dobrotvorne organizacije, jednu u Velikoj Britaniji za demenciju i jednu u Hrvatskoj za dobrobit životinja. Dobrobit životinja je očigledna s obzirom na našu ljubav prema životinjama, a zapravo će nam se moj pas Toto pridružiti (iako on to još ne zna), a za demenciju, to je u očevo ime. I naravno, u šetnji ćemo širiti glas o Dubrovniku. Što više publiciteta, više ćemo novca prikupiti za ove vrijedne dobrotvorne svrhe.
Jesam li ikada prije pokušao nešto slično? Ne, ni blizu. Bit će uspona i padova, neravnina na cesti i oštrih zavoja, ali doći ćemo do cilja. U to sam siguran.
Dakle, u završnoj smo fazi priprema. ‘Putuj s Totom‘ naziv je društvenih medija koje ćemo postavljati gotovo svaki dan, kako bismo otvorili ovaj prekrasni dio Ujedinjenog Kraljevstva široj publici, kao i kako bismo pomogli u prikupljanju sredstava. To je bez sumnje najteža stvar, i fizički i psihički, koju sam ikada učinio u životu. Ali uz odlučnost i znanje o tome zašto to zapravo radimo, mi ćemo to učiniti. Poželite nam sreću, neka avantura počne! - poručio je Mark, a mi im je iz Dubrovačkog želimo u izobilju i usput držimo fige da uspiju.