Svaki roditelj koji odgaja tinejdžera zna da postoje rečenice koje mora ponavljati po sto puta, gotovo do ludila: "Večera je na stolu, idemo jesti. Čuješ li me? Ostavi telefon! OSTAVI. TELEFON. Reakcija, naravno, dolazi poput najusporenijeg filma. Tinejdžerov izraz lica nalik je nekomu tko je upravo prekinut u izvedbi najkompliciranije operacije mozga, "Molim?" pitanje je koje odaje potpuno nerazumijevanje zašto je prekinut u nečemu tako važnog kao što je drndanje po mobitelu. Nedavna su istraživanja pokazala kako tinejdžeri bez problema mogu provesti osam sati na telefonu. Osam sati. Cijeli radni dan. Gledajući pojedince, neki su po vremenu provedenom na telefonu zaslužili i prekovremene. Na sve ovo gledam s tipičnom arogancijom svojstvenoj starijoj generaciji.
Njorgamo protiv mobitela jednako kao što su naši roditelji to radili nama zbog televizije ili njima njihovi roditelji zbog radija. Pretpostavljam da je nekad davno u povijesti, u Dubrovniku, neki iscrpljeni otac rekao sinu "ma ostavi se više tog tiskarskog stroja i izađi malo vanka." U svakom slučaju, svaka je generacija imala nešto svoje što je išlo na živce roditeljima i starijima. Međutim, ovaj sam tjedan svjedočio nečemu što uopće nije bilo zabavno, a to je naizgled običan prelazak zebre. Dolazio sam iz Župe i s glavne ceste skretao prema Gružu na mjestu gdje se nalaze četiri trake. Na pola puta je zebra, a zebre su, znamo osjetljiva mjesta kojima se pristupa pažljivo poput slijetanja aviona po vjetru. Jer, pješak će možda prijeći cestu, možda neće, auto će se zaustaviti, možda, a možda i neće. Ponašanje svih aktera u prometu je poput eksperimenta, nikad ne znaš što može biti.
Dakle, primjetio sam jednu djevojku kako stoji pored pješačkog, usporio sam i zaustavio se. Ništa se nije dogodilo. Ona je gledala u telefon. Čekao sam, ništa. Potrubio joj, Nije me ni pogledala. Ali isto tako nije pogledala ni lijevo, ni desno nego je samo zakoračila na pješački, naravno, i dalje ne skidajući pogled s telefona. U tom sam času u retrovizoru ugledao auto koje je velikom brzinom dolazilo prema njoj. Ona ga nije uočila,ništa nije vidjela. Legao sam na trubu, a ona je napokon digla pogled s telefona i zaustavila se.
Samo još jedan korak i ova bi kolumna bila napisana u puno mračnijem tonu. Malo je reć‘ da sam se ustreso ko malo kad. I to je taj život iza ekrana, psihičko odsustvo spomenute djevojke bilo je nestvarno. Fizički, bila je na rubu ceste, a mentalno pitaj Boga gdje. TikTok, Instagram, Whatapp. Nebitno. Taj mali svjetleći predmet uzeo je svu pažnju i ništa nije važnije i hitnije od onoga što se u njemu događa. Pa čak ni jureći automobil i glava u torbi.
I na tom mjestu u vodu pada teorija "kako svaka generacija brine o novim tehnologijama". Televizija, opsjednutost moje generacije, nikad nas nije pratila nakon što smo izašli iz kuće i hodali po putu. Radio nismo nosili sa sobom u razred, restorane, banje i spavaće sobe (dobro, to ponekad). Nitko nije opalio glavom o rasvjetni stup jer je željno iščekivao novu epizodu Mućki.
S pametnim telefonima situacija je drugačija, oni su uvijek uz nas. Pedijatar Michael Rich s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Harvardu napravio je sjajnu usporedbu: "Moramo biti dovoljno fleksibilni da se razvijamo zajedno s tehnologijom, ali i mudro birati kako ćemo je koristiti. Vatra je bila izvanredno otkriće što se kuhanja hrane tiče, ali isto tako znamo da nas također može ozlijediti i ubiti." I to je prava istina. Naravno, nećemo se riješiti telefona s čekićem niti djecu slati u planine da komuniciraju dimnim signalima. Telefoni su izvanredni alati, ja svoj stalno koristim. Za posao, za ovo, za ono, uostalom, kao i svi. Problem nastaje u trenutku kad taj telefon počne vladati s nama. Imamo aparat koji je napravljen tako da traži pažnju i mi ga damo na korištenje djeci čija se sposobnost reguliranja pažnje još uvijek razvija.
I onda smo iznenađeni kako ih telefon preuzme. Pa pogledajte samo u bilo kojem dubrovačkom kafiću ili restoranu kako ljudi sjede za stolom i svatko je na svom telefonu. Parovi, prijatelji, cijele obitelji. Jedan od morbidnijih prizora svakako je stalak na kolicima gdje se stavi telefon kako bi beba bila mirna, a roditelji radili što? Paa, blejali u svoj telefon, fotografirali pristiglu hranu ili jednostavno izmjenjivali poruke s prijateljima! Čini se da nisu samo problem tinejdžeri, problem smo zapravo svi mi. Tehnologija ide naprijed, tako treba i biti. Međutim, trebali bismo se vratiti na osnovne postavke – postoje trenuci kada fizički svijet zaslužuje našu potpunu pažnju. Prelazak ceste svakako zauzima visoko mjesto na tom popisu. Jer, ova je mlada žena imala sreće, ovaj put. Zvuk sirene prekinuo je načas njen digitalni svijet taman toliko da primijeti onaj stvarni. A stvarni svijet – za razliku od onoga što je gledala na telefonu – ne pruža uvijek drugu priliku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....