Bili su prevoditelji prilikom gradnje Pelješkog mosta: nevjerojatna priča Hrvatice Ane i Afrikanca Talmana počela je na Dalekom istoku: ‘Kažu nam Kinezi da bi se vratili u Komarnu, sviđa im se Hrvatska...‘

U ono vrijeme kad se počeo graditi Pelješki most čak su i kineski mediji došli u Komarnu kako bi napravili priču o bračnom paru Ani Vulić Damtare i Talmanu Damtareu, ne samo zbog toga što su znali kineski jezik nego i zbog njihove neuobičajene životne priče. Kineska televizijska kuća CCTV ih je snimala na Pelješcu, a onda nema gdje Kinezi u Kini nisu mogli čitati o Ani iz Hrvatske i Talmanu iz Toga.

- Iskakali smo kao iz paštete i na svim mogućim kineskim portalima. Nismo to ni pratili, nego bi nam prijatelji javili: "Evo, čitali smo o vama..." - priča nam Ana kad smo mladu obitelj posjetili na njihovoj, za sada stalnoj splitskoj adresi.

Pri gradnji Pelješkog mosta zaposlili su se i još uvijek su zaposlenici u kineskoj tvrtki gdje su bili i prevoditelji i sve što je trebalo, naročito Talman koji se bavi uvozom, izvozom, logistikom... Trenutno rade od kuće, uživaju u svojem novom, ovdašnjem domu, njihova petogodišnja Larissa ide u vrtić blizu kuće, sve im je blizu, a i Anina obitelj je pri ruci ako treba.

Njihova zajednička priča započela je sa studijem u Kini, ali svaki od njih prije toga kao da je jednostavno imao zapisan put na Daleki istok, gdje su se našli kao dvije srodne duše. Baš kao u svakoj ljubavnoj priči kad je suđeno da svoju drugu polovicu nađete na kraju svijeta. Anu je tamo odveo nogomet. Ne, nije se ona nikad bavila nogometom, daleko od toga, nego je zbog oca nogometaša, Kazimira Vulića, cijela obitelj otputovala u Kinu, davne 1999. - 2000. godine.

- Ja sam se tad zaljubila u kinesku kulturu iako nisam ništa razumjela - priča Ana.

- Curica od devet, deset godina, tad sam sebi utuvila u glavu, šta bi se reklo, da ću naučiti kineski jezik i da ću studirati kineski. Poslije kad smo se vratili, ovdje u Splitu se nije nigdje mogao učiti kineski. Tražili smo, tražili i nema. Iz kineske ambasade u Srbiji su mi slali neke knjige za učenje, ali ne mogu ja početi sama učiti kineski jezik, to je teško. Na kraju smo pronašli jednu gospođu, ona je Hrvatica, udata za Kineza, živjeli su, ne znam jel‘ još uvijek žive u Hrvatskoj.

Tu sam nešto malo počela učiti i onda me život odveo u Ameriku gdje sam išla na razmjenu učenika u četvrtom srednje. Tamo sam se odmah počela prijavljivati na američke fakultete gledajući gdje bih mogla učiti kineski jezik. U međuvremenu zove mama, kaže: ‘Imaš stipendiju‘. Hrvatska je u suradnji s kineskom vladom davala stipendije za one koji su htjeli ići u Kinu učiti jezik. Odmah sam mami rekla: ‘Može, nema problema‘. I iz Amerike sam se vratila ovdje na mjesec dana, bilo je ljeto, i onda otišla u Kinu. Naravno da je bilo bolje učiti kineski u Kini, tamo se i uči i priča. Znala sam da to neće biti kao što bi bilo u Americi, da vani govorim engleski, a učim kineski na fakultetu.

Gdje ste točno studirali?

- Grad se zove Nanđing, N a n j i n g. Tu smo se i upoznali, 2009. godine. Talman Dantare i ja. Talman znači nada. I njegovo kinesko ime je "Xiwang", što opet znači nada. I u Togu i u Kini ime je uvijek povezano s tim značenjem, s nadom.

I Talman je bio student?

- Dvije godine stariji od mene. On je bio u Kini godinu i pol prije i te je godine došao u isti grad, dobio je u isto vrijeme stipendiju. Tu smo se upoznali. Pričali smo engleski, on je već znao kineski i pomagao svima nama početnicima. Kad idete sa stipendijom prvo godinu dana morate učiti jezik i nakon toga vas šalju u drugi grad gdje počinjete svoj studij.

I onda su vas razdvojili?

- Jedno vrijeme je on išao u drugi grad, a mene su poslali u jednu selendru, ali to je isto veliki grad...

Što znači ‘velik‘?

- Od par milijuna stanovnika... (hahaha). Moj studij je bilo učenje poslovnog kineskog, a njegov računarstvo, computer science, IT.

Vi ste znači profesorica kineskog?

- Da, ali ovdje u Hrvatskoj mi ne žele priznati cjelokupni studij. S učenjem kineskog i studiranje poslovnog kineskog je trajalo ukupno šest godina. Kad se prebacuje diploma, to je malo drugačije. Mogu nostrificirati diplomu, ali ovdje me vode kao da sam prvostupnik. Trebala bih još nešto dodatno napraviti, diplomski.. itd

A Talmanova diploma?

- Njegova je ok, ali ne radi u struci, nego radi kao osoba koja nadzire uvoz, izvoz, carinu, organizira neke logističke poslove ... Talman je već u Kini radio ovaj posao.

Talmane, što je vas dovelo u Kinu? Anu je doveo nogomet, a vas - pitamo ga, pola na hrvatski pola na engleski iako vidimo po reakcijama i smijehu na neke naše šale, da jako dobro razumije naš jezik.

- Ja sam uvijek bio pametan... (hahaha...) htio sam nastaviti studij u Kini.

- On je uvijek bio pametan - dobacuje Ana.

- Još uvijek sam pametan - smije se Talman.

- Preskočio je jedan razred - dodaje Ana - uvijek je bio dobar u matematici i fizici, što je važno za informatiku

Iz kojeg ste mjesta u Togu?

- Iz glavnog grada Lome. Mama je radila u telekomunikacijama, tata u Shellu. Htio sam pratiti mamine korake pa sam odlučio studirati informatiku. Tako me put i odveo u Kinu. Dobio sam stipendiju od fakulteta za odlazak i nastavak studija u Kini. U to vrijeme Huawei je u suradnji sa Togo telekom tražio tko je zainteresiran za ići u Kinu te sam se ja prijavio i tako dobio stipendiju - priča Talman.

- On je već dvije godine studirao u Lomeu i onda je dobio stipendiju za Kinu. I on je prošao proces učenja kineskog prije nego je nastavio studij. Nije bio lud za Kinom, ali su mogućnosti studiranja bile zanimljive - nastavlja Ana.

- Nisam bio lud za Kinom kao Ana - uskače Talman.

- Ja sam uvijek bila luda, par puta sam išla u Kinu prije nego sam došla učiti.

Kad vas je nakon godine dana razdvojilo, koliko ste bili udaljeni, kakve su to relacije i kako ste se uopće sastajali?

- Putovali smo i vlakom i avionom. Ali, nakon godinu dana sam se prebacila na studij u gradu gdje je bio Talman. Samo godinu dana razdvojenosti. Nisam se bila ni navikla na grad u koji su me poslali. To je kao njihovo selo.

Pa, kako Vama Talmane izgleda život ovdje kod nas?

- Upoznao sam različite kulture, od Toga do Kine, a ovo ovdje izgleda "relax culture". Život u Lome je vrlo "busy".

A kako živi prosječni Kinez, kako im danas izgledaju kuće, svi imamo neke predrasude, a zapravo malo znamo. Imaju li oni ovakve stanove kao mi, Zapadne...?

- Imaju, ali to su bogatiji Kinezi. Lijepo žive, imaju kuharice, čistačice, svako dijete ima svoju dadilju. Imaju velike nebodere, imaju i kuće. Mi smo na kraju živjeli u jednom naselju gdje je bilo prelijepo, palme, kućice, manje zgrade, europski grad s ‘gardenom‘... Ograđeno naselje i sve puno zelenila. Stvarno nešto lijepo. Ima, naravno, mjesta gdje još žive tradicionalno, možda imaju drveni kauč ispred televizije, ali toga ima više u istočnoj Kini. Tamo gdje smo mi živjeli je već utjecaj sa Zapada. Polako to ljudi prihvaćaju. U Šangaju je, na primjer, francuska kultura. Talman je tamo živjeo, kad bih ja išla kod njega, nemate osjećaj da ste u Kini, kao da ste negdje drugdje. U Francuskoj...

Imate li informacija oko ove situacije u Kini s ‘lockdownom‘, možda vaši prijatelji tamo, kako se nose s tim?

- Imamo prijatelje koji su kažu da je neizdrživo. Toliko dugo to traje kod njih i ljudima je stvarno teško. Znamo puno ljudi koji su otišli iz Kine upravo zbog toga, nisu mogli podnijeti zatvaranje. Nemaju svi velike stanove i to je nemoguće za izdržati. Naši kolege s posla na mostu, kad bi išli u Kinu morali bi biti u izolaciji kad slete, pa doma, pa kad se vrate... Išli bi dva mjeseca da bi sa svojima mogli biti mjesec dana.

Je li netko od Kineza, vaših kolega sa Pelješca, poželio ostati u Hrvatskoj?

- Puno njih ne želi ići na nove projekte i žele ostati u Hrvatskoj. Drugi koji su se već vratili u Kinu, žele se vratiti u Hrvatsku pa samo pitaju ima li koji novi projekt, kad se vraćamo? Baš im se svidjelo, još su bili dolje gdje nisu ni vidjeli puno od Hrvatske. Ni u velikom mistu, u Komarni, od svih mjesta u Hrvatskoj baš tamo i svidjelo im se, šta bi tek bilo da su bili u Splitu ili Zagrebu. Dok su bili tu bilo je samo radi, radi, radi... nisu čak ni plivali. Poslije su i plivali i putovali po Hrvatskoj.

Kineska firma još radi ovdje? Ali vi ostajete u Hrvatskoj, bez obzira što će biti s Kinezima?

- Mi za sada ostajemo ovdje, a poslije se ne zna što će biti. Puno je prilika sa znanjem kineskog. Sada nemamo plan. Kćer ide u strani vrtić. Ona se ovdje preporodila.

Kakva su djeca u Kini?

- Sada moram paziti što ću reći. Jedini razlog zašto smo došli je upravo radi djeteta. Ja sam uz studij u Kini predavala kineski jezik i puno sam bila u doticaju s djecom. Kad sam zatrudnijela odlučili smo da u Kini možemo živjeti samo dok ona ne krene u vrtić, ali tada više nećemo živjeti tamo. Vidjela sam kakav je sustav i nije mi se svidjelo. Ta djeca nisu imala djetinjstvo. Dijete od 4 godine uči matematiku, ima toliko satova... Četverogodišnje dijete uči engleski i pitam ju čega se voli igrati... ništa, ne zna se igrati. Naše školstvo je drugačije, bila sam i u Americi i tamo je opet drugačije. Ja razumijem da Kineza ima puno i da moraju imati neki sistem... Dok smo bili bez djeteta, život je tamo bio odličan.

Kako tamo živi mladost, jel‘ se izlazi na ‘naš‘ način?

- Ima puno stranih restorana, mjesta gdje se izlazi, klubova. Konkretno u Guangzhou, grad koji je udaljen par sati putovanja od Hong Konga. I vjenčali smo se kod matičara u Hong Kongu 2016. Kao samcima nam je bilo super. Veliki je to grad, ujutro izađete iz kuće i vratite se doma navečer. Baš ubrzani život. Tako žive.

Sve je daleko, ali prijevoz je savršeno riješen. Ne isplati se ni taksi uzimati jer ćete duže putovati. Bolje je podzemnom. Nismo čak imali potrebe ni za svojim autom. Ja sam tamo živjela nekih sedam godina, a on desetak. Kad se kćer rodila, ja sam bila tu, a Talman je bio uglavnom na relaciji Kina - Hrvatska. I onda je 2018. došla prilika raditi na Pelješkom mostu. I tako smo se tu oboje zaposlili, ali najvažnije nam je da smo skupa. A još se nismo ni navikli na ovako mirniji život - smiju se i Ana i Talman.

Pričajte nam malo kako se živi u Togu?

- Bili smo tamo u posjeti kod obitelji, s kćerkom već dva puta. Maloj se svidjelo, nije se htjela vratiti. Dolje je veća obitelj, a ona je kod njih bila kao princeza, Talman ima dvije sestre, a naša kćer ima puno rođaka. Njihova kultura opet je drugačija nego kod nas. Ali, meni se svidio njihov način života, čak me podsjetilo malo na Kinu. Puno su na motorima, imate čak taksiste motoriste. U Kini je bilo puno bicikla, a u Togu puno motorista.

Jeste li razmišljali otići živjeti u Togo?

- Jesmo, čak i to. Bilo bi nam super, naučila bih i francuski, jer je tamo to službeni jezik. Imaju i jezik koji Talman priča sa svojom obitelji. Imaju pješčane plaže, klima je topla. Lani smo bili u jednoj kući na plaži, malo je zapuhalo i oni su stavili kape, a bilo je oko 26 stupnjeva. Ali klima je super. Nama je bilo taman. Malo jest drugačije, i hrana je drugačija, oni vole ljuto, papreno, ja i kćer ne možemo to pa su u Togu za nas posebno spremali.

A hrana u Kini?

- Ja sam kuhala. Ili smo išli u strani restoran. Kod nas su kineski restorani prilagodili hranu ovdašnjim ukusima, nije to prava kineska. Ono što se meni svidjelo tamo je muslimanska kineska hrana.

Talmane, čeznete li za Togom?

- Pa, ponekad - jednostavno i kratko će naš domaćin.

- Da pitate Larissu ona bi vam svaki misec išla u Togo, ne bi se vraćala u Hrvatsku. Ona se dole igra sa rođacima, svi je tetoše, pa jede njihove fritule, a voće dolje... ima drugačiji okus, poseban. Sve je prirodno - kaže na kraju Ana zadovoljna što je njihova mala obitelj na okupu, ma gdje bili. Ne isključujući mogućnost da se jednog dana odsele na novu stranu svijeta, jer kako veli:

- Dom je tamo gdje smo skupa.