Američki izbori su gotovi. Ili se barem tako čini. Kao što znate, Donald Trump ne priznaje poraz, iako još nije ponudio nikakve dokaze o navodnoj izbornoj prijevari.
Joe Biden uvelike prima čestitke, a počeo je i s prvim bilateralnim sastancima (prvi sugovornik bio mu je kanadski premijer Justin Trudeau), planiranjem budućih aktivnosti i prvih velikih poteza... Mnogo toga treba promijeniti, iako nije pametno gajiti očekivanja o drastičnim promjenama koje bi preko noći mogle osjetiti i male države poput Hrvatske, piše Slobodna Dalmacija.
Visoko estradizirani američki izbori pomno su, doslovno iz minute u minutu, praćeni i od hrvatskih medija, koji ni s blizu takvom pozornošću nisu pratili, primjerice, posljednje izbore za Europski parlament. O odjecima na društvenim mrežama da i ne govorimo, gdje su se navijačke strasti razbuktale do razmjera kakve smo zadnji put vidjeli na Svjetskom prvenstvu u nogometu...
No, maknemo li elemente spektala i senzacije sa strane, ipak ostaje činjenica da su ovo bili povijesno važni izbori, ako ni zbog čega onda zbog najvećom izlaznosti i brojem glasova koje je dobio pobjednički kandidat (jasno, broj glasova u SAD-u nije presudan zbog izbornog sustava; pa su tako Hillary Clinton i recimo Al Gore gubili izbore na kojima su, u apsolutnom iznosu, dobili više glasova birača od svojih protukandidata!).
To što većina, pa i onih ostrašćenih "navijača" u Hrvatskoj nema pojma kako su prošli istodobno održani izbori za članove Zastupničkog doma kongresa, odnosno za dio članova Senata i lokalne dužnosnike, očito ostaje manje bitno i tek je još jedan dokaz estradizacije politike, ali i površnosti njezinog prosječnog konzumenta (najbolje vidljivo kroz adoraciju Kamalae Harris kroz svođenje čitave njezine karijere na činjenicu da će postati prva žena potpredsjednica, ujedno i prva tamnoputa Amerikanka na tako visokoj dužnosti).
Primopredaja i medeni mjesec će brzo proći (iako možda ne i glatko): ostaje pitanje što zapravo možemo očekivati od novog predsjednika, Joea Bidena? I hoće li, i za koga, pritom biti vidljivih razlika u odnosu na prethodni mandat jer velikim silama veliki i nagli zaokreti u vanjskoj politici baš i nisu svojstveni...
Gledano iz perspektive EU-a i Hrvatske, novom predsjedniku se može postaviti sljedeća pitanja, imamo li na umu da su povratak u Pariški sporazum, Svjetsku zdravstvenu organizaciju te Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda, gotova stvar, nešto iza čvrsto stoji:
- hoće li EU gledati kao ravnopravnog saveznika i partnera, u kojoj će mjeri uopće inzistirati na transatlantskoj (ekonomskoj) suradnji i što će biti s trgovinskim sporazumom između EU-a i SAD-a?
- hoće li kritizirati ili na bilo koji način sankcionirati europske zemlje koje trgovački ili na bilo koji drugi način poslovno surađuju s Kinom, odnosno, Rusijom?
- hoće li mu revitaliziranje čelne uloge Amerike u NATO-u biti jedan od vanjskopolitičkih prioriteta i hoće li to automatski značiti zaoštravanje odnosa s Rusijom?
- hoće li i on inzistirati na zaključku sa summita u Walesu iz mandata Baracka Obame 2014. godine, po kojem članice NATO-a za vojsku moraju izdvojiti 2 posto svog BDP-a?
- kako gleda na vojni angažman u Afganistanu i proces povlačenja čiji je dovršetak, nota bene, obećavao još spomenuti Obama?
- kakvu politiku kani voditi prema Iranu (povratak u Iranski nuklearni sporazum?) i na Bliskom istoku, hoće li taj prostor tretirati kao nacionalni interes SAD-a?
- što će se promijeniti u odnosima s Rusijom nakon isticanja Sporazuma o smanjenju strategijskog naoružanja (START), koji je na snazi do 5. veljače 2021..
- kakav će stav zauzeti u odnosu na inicijativu Tri mora? Hoće li američka administracija uskratiti podršku toj inicijativi na račun svog eventualnog poboljšanja odnosa s Bruxellesom?
- bi li bio voljan "pogurati" ukidanje sporazuma o dvostrukom oporezivanju s Hrvatskom i vizama za Hrvate ili će to ostati u strogoj domeni propisanih normi koje "nije briga" tko je u Bijeloj kući, demokrat ili republikanac?
- hoće li Hrvatsku gledati kao glavnog partnera u ovom dijelu Europe, ili će više vremena i pozornosti posvetiti "otvorenim pitanjima" u regiji, kao što su neriješeni odnosi i granice Srbije i Kosova?
- može li ga uopće posebno zanimati pitanje položaja Hrvata u BiH, kad je riječ o primjeni Daytona u današnjim uvjetima?
- hoće li SAD ostati zainteresiran za LNG terminal u Omišlju zbog izvoza američkog plina?
Poseban blok pitanja važan je samim Amerikancima. Od odnosa prema pandemiji i zdravstvu općenito (Obamacare je jučer išao pred Vrhovni sud), preko porezne politike, onda i pitanja odnosa prema imigracijama, rasnih odnosa, odnosa s velikim tehnološkim kompanijama te glavnih naglasaka u budućoj ekonomskoj (prije svega poreznoj) politici SAD-a te, last but not least, teme nabavke i nošenja oružja...
Neki analitičari upozoravaju kako od Bidena ne treba očekivati "čarobni štapić" i da će ovaj odbaciti baš sve što je karakteriziralo Trumpovu administraciju, pogotovo u vanjskoj politici. Ali ako već mi u Hrvatskoj i nećemo tako drastično osjetiti da je u Bijelu kuću uselio novi stanar, Amerikanci bi trebali.
Naime, i Biden im je obećao nova radna mjesta, kao i više poreze na bogate i velike tvrtke...
Mi ćemo se zasad morati zadovoljiti s nekom novom donacijom oružja, eventualno i borbenim avionima, ali taj se posao ionako odvija po ustaljenom proceduri koja nema previše veze s tim tko sjedi u Bijeloj kući. A ima i svoju konkretnu cijenu, piše Slobodna Dalmacija.