Čini se da spaljivanje Kur‘ana Časnog postaje omiljeni sport skandinavskih desničara: zadnjih tjedana primjerci svete knjige islama gorjeli su u Švedskoj i Danskoj, piše Slobodna Dalmacija.
Kažu, to je sloboda govora, bitna stavka nordijskih liberalnih demokracija.
I doista, teško je osporiti da baš tih par zemalja sjeverne Europe tvore najprogresivniji dio planeta: njihov „kapitalizam s ljudskim licem” - podbočen jakom socijalnom državom – i snažna zaštita ljudskih prava nedvojbeno ih čine jednom od najprijatnijih i najtolerantnijih kutaka svijeta.
Nije bez razloga britanski Guardian prije desetak godina upravo Švedsku proglasio „najuspješnijim društvom u povijesti”.
Ali u toj Švedskoj, kao i u Danskoj, gore knjige. I to svete knjige jedne religije u koju vjeruje gotovo dvije milijardi ljudi.
Kažu, sloboda govora. Ali već na prvi pogled je nelogično: koji se točno aspekt slobode govora realizira spaljivanjem onoga što je napisano? Da ne govorimo o vrlo jasnim povijesnim konotacijama takvog čina: Berlin, 1933. godina.
Naravno, tu je i filozofsko pitanje granica: ako je sloboda govora neograničena, onda možemo slobodno huškati na rat, raspirivati mržnju i vrijeđati ljude na rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj, seksualnoj i svim drugim osnovama. Ako kažemo da sloboda govora nema granica, onda smo kumovi govora mržnje.
Priča o slobodi govora ima smisla ako govorimo o satiri, recimo o onoj vrsti satire po kojoj je slavan postao pariški list Charlie Hebdo: novinari tog lista pismeno i likovno izražavaju svoje kritičke poglede na svjetske religije – pa tako i na islam – ali ne spaljuju svete knjige. Satirički im se rugaju, ali ih ne spaljuju. Razlika nije nebitna.
Ali ‘ajde, rastegnimo maksimalno kriterije i granice slobode govora, pa za potrebe ovog osvrta dopustimo da i spaljivanje svetih knjiga može biti (ekstremni) slobodarski čin. Protiv koga je uperen taj čin: protiv svoje svete knjige ili protiv tuđe?
Spaljena ambasada
U Švedskoj i Danskoj vidimo da prosvjednici ne spaljuju Bibliju, nego Kur‘an Časni. To nije hrabrost, nego kukavičluk. Hrabrost bi bila da spaljuješ svetu knjigu svoje sredine, onu koja dominira u zemlji i kulturi kojoj pripadaš.
Ako već želiš na tako ekstreman način prosvjedovati protiv religije, onda na lomaču prinesi onu svetu knjigu koja obilježava tvoj civilizacijski krug.
Konkretno, ako si antireligijski prosvjednik iz Švedske, onda spaljuj Bibliju, a ne Kuran. Ako si iz Izraela, a nisi Palestinac, spaljuj Talmud ili Toru, a ne Bibliju. Ako si Palestinac, spaljuj Kuran (ili Bibliju, ako si iz kršćanske manjine), a ne diraj Talmud. Ako želiš spaliti Vede, moraš potjecati iz hinduističke kulture. I tako dalje.
Slično je s nacionalizmom: svi su brzi i glasni kad treba kritizirati nacionalizam susjeda, a svoj se nacionalizam zataškava. Umjesto da čistiš ispred svojih vrata, a ne ispred tuđih. Odnosno, da spaljuješ svoje svete knjige, a ne tuđe.
Ovako, što imamo? Što nam je donijela „neviđeno hrabra” akcija spaljivanja Kur‘ana Časnog u Stockholmu i Kopenhagenu?
Trenutna bilanca je sljedeća: spaljena švedska ambasada u Bagdadu; prijetnje više bliskoistočnih država o prekidu diplomatskih odnosa sa Švedskom i Danskom; nimalo bezazlene poruke iranskog ajatolaha Ali Hamneija da je Švedska „krenula u boj protiv muslimanskog svijeta”, uz silni bijes diljem islamskog svijeta, uključujući i Tursku, koja je sada dobila novi izgovor da odgađa ulazak Švedske u NATO, a što Stockholm smatra kardinalnim državnim interesom.
Teško da je „herojski čin” spaljivanja Kur‘ana Časnog vrijedio Švedskoj svih ovih posljedica. I teško da je Švedska nakon tog čina slobodnija zemlja. Naprotiv: taj čin samo će ojačati švedsku desnicu – koja ionako od lani vlada zemljom – i zaoštriti odnose s muslimanskom zajednicom u Švedskoj i čitavoj Skandinaviji.
Ukratko: živjela sloboda govora!