Dramski program 77. Dubrovačkih ljetnih igara ne pokreće baš lavinu pohvala jer je najlošiji po premijernim izvedbama otkako je novo vodstvo preuzelo festivalsko kormilo.
Daleko od toga da je Držićev Skup u režiji Paola Magellija vrhunsko dramsko uprizorenje, dakako da ima svoje sadržajne slabosti ili bolje rečeno praznine, akcentualne neujednačenosti kod glumaca, repetitivnih momenata (posebno s Vespom!) koji su na tragu nepotrebnosti i da je komad pojeo golemi komad prostora Boškovićeve poljane. Dakako da se neće i nije se svidjela ni nostalgičarima, onima koji uporno ali uzaludno traže Izeta Hajdarhodžića u podjeli, ali ta predstava ima više kompletnih i uvjerljivih glumačkih kreacija nego druge dvije premijere na 77. Igrama zajedno!
Naslovni lik, Frano Mašković, poglavito je u prvom dijelu komada pokazao da je fuzionirao sa svojom ulogom i stvorio Skupa po svojoj glumačkoj mjeri, u ruhu i u duhu sadašnjice. Od raznih primjesa izgradio je novo Skupovo lice, neopterećeno onim što je bilo u festivalskoj prošlosti. Očito je to prepoznao i žiri nagrade Orlando za dramu. I nije samo on taj koji plijeni svojom izvedbom, tu je još uloga poput one Marjana Nejašmića Banića kao Munua, Doriana Vicića kao Kamila, Anđele Ramljak kao Grube ili pak Nives Ivanković kao Varive, pa i Bojana Beribake kao Pasimahe...
Neovisno o kvaliteti, Skup će ostati upisan u povijesti jer je ostvarena prva suradnja Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, a predstava je nakon grada podno Srđa preselila u grad podno Marjana i za očekivati je da će biti reprizirana dogodine na Igrama.
Druga dramska premijera, Richard III, bila je predstava od koje se, kao i od svake koja igra krajem srpnja jer je nekako prati nepisani pridjev ‘glavna’, puno, puno očekivalo. Isprobana kombinacija Vito Taufer - William Shakespeare prošla je lošije od Oluje 2024. I dok je Oluja još imala kakav- takav kvalitativni odmak od prosjeka, bez obzira što je u prvoj godini igranja glavni glumac posve zakazao, Richard III ostat će upamćen po impresivnim kostimima Alana Hranitelja i ni po čemu više. Naslovnu ulogu preuzeo je Filip Vidović koji je uskočio umjesto Živka Anočića i tako sebi napravio medvjeđu uslugu. Jednostavno, nije bio spreman preuzeti toliki teret, tako zahtjevnu rolu, umjetničku zrelost i duboko traženje onog najmračnijeg u sebi. Fizički je tjelesnu osakaćenost svog lika interpretirao besprijekorno, ali zato nije stvorio izvorište zloće u sebi odakle bi crpio uvjerljiviji naboj za svoju ulogu koja bi time pokazala demonsku puninu. Richard III čine dvije ‘predstave’ u jednoj, Shakespeareova, a druga je ‘Shakespeare for Dummies’ jer je Mate Matišić sa svojim bendom pjesmom objašnjavao, ‘prevodio’ ono što je publika gledala, a gledala je prilično plitku glumu i glumce stiješnjene na pozornici na Lovrjencu. Jedino je Igor Kovač izvukao iz sebe uživljenost za ulogu Vojvode od Buckinghama koja nije mogla ostati nezamijećena.
Nakon “Richarda III Promašenog”, uslijedila je treća dramska premijera koja nije donijela uspon dramskom programu - Ibsenova Žena s mora u režiji Ivana Plazibata koji s dramaturginjom Petrom Pogorevc potpisuje adaptaciju teksta. Osim što je nadopisan neinventivni kraj, nadopisani su još neki dijelovi, a stavljeni sa strane i gotovo neutralizirani odlučujući sukobi između Ellide Wangel i njezinog muža, Doktora Wangela. Ženu s mora utjelovila je Nina Violić koja je prikazala dijagnozu ili dijagnoze gospođe Wangel, ali izvan fokusa je zgurano i dublje razrade lišeno sve ono zbog čega Ellida želi pobjeći iz tog okruženja i kakve sve veze s tim ima Stranac. Glumeći Arnholma nekako ležerno a opet usredotočeno, Rakan Rushaidat je još jednom pokazao već provjerenu glumačku izvrsnost. Žena s mora na brojnim mjestima inteligentno je osuvremenjena, ali forsiranim seksualnim i nudističkim elementima, kao i nekim dodanim nekreativnim replikama (ne)inteligentno je banalizirana, a rezultat je dramsko srozavanje klasika.
‘To je to?!‘; Ibsenova ‘Žena s mora‘ na Lokrumu promašila sve valove i nikako da dođe kraju
Budući da je riječ o Ibsenu, može se reći da je trećom dramskom premijerom djelomično napravljena domaća zadaća jer je u duhu festivalske teme Svjetla Sjevera odnosno spajanja sjevera i juga. Zašto djelomično? Zato što originalna radnja predstave igra u malom gradiću na sjeveru Norveške, a ovdje je to poništeno pa je radnja preseljena na neki mediteranski otok. Skup je predstavnik ‘juga’, a što je Richard III, je li se on računa kao Sjever ili su Sjever nordijske zemlje? Argumentira li djelo festivalsku temu po mjestu radnje, temi, naslovu ili nacionalnosti autora? Ova pitanja svjedoče o tome koliko je koncept festivalske teme zapravo nepotreban i koliku konfuziju izaziva. Jasno, festivalske teme ne treba se slijepo držati, ali ne treba je ni vidno ignorirati kad je se već proklamira. Dosad se pokazalo da festivalska tema svoju glavnu potkrepu nalazi u izložbenom programu Igara. Kad je 2024. na 75. Igrama tema bila Mediteran, u Umjetničkoj galeriji je otvorena izložba Mediteran u hrvatskom slikarstvu 20. i 21. stoljeća čija je kustosica bila današnja ravnateljica Igara Ivona Šimunović. Potom su 2025. tema bile Žene pa je u žitnici Rupe otvorena izložba Žene na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igara autorica Barbare Margaretić i Viktorije Žuvele. A ove je godine, kad su tema Svjetla Sjevera, u Sponzi otvorena izložba Svjetlo Sjevera dubrovačkog akademskog slikara Viktora Daldona. Na koncu se doima kao da je festivalska tema tek tako navedeni ‘ukras’ da figura kao ‘fjočica’ ali bez naročitog značenja i dosljednog programskog uporišta.
Ove godine su, posve razložno, reprizirane Ekvinocijo, Ribarske svađe i Medeja, vraćene su Mara i Kata, a gostovao je Studentski teatar Lero s predstavom Sjećanje na ljubičaste kiše. Iako je dubrovačka publika ‘razmažena’ gostujućim predstavama iz vodećih kazališnih kuća, uglavnom iz metropole, ove godine ih nije bilo i to uopće nije smetalo. Obično bi Gradac bio poprište njihova izvođenja, ali je i on ovo ljeto proveo u obnovi. Koliko god neobično bilo bez gostujućih predstava koje su se najavljivale kao “hit predstave”, a ispale bi ponekad “(s)hit predstave”, prednost ipak treba dati domaćim produkcijama jer smisao predstave koja je nastala na ili za Dubrovačke ljetne igre jest da što dulje živi i da je pogleda što više gledatelja, prvenstveno na Festivalu.
Nakon prve dvije prilično uspješne godine, 77. festivalsko ljeto jedva je izrodilo jednu ‘poštenu’ predstavu pa ostaje nada da će 78. Igre donijeti željeni uspon dramskog programa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....