Doktor znanosti i profesor emeritus Ivica Martinović održao je u Saloči od zrcala predavanje „Boškovićeva ostavština u Bancroft Library u Berkeleyu“. Najprije je u ime organizatora predavanja okupljene pozdravila predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan kazavši kako su iz Matice tražili jedno „jako ime i dijete Grada“, a to su našli u osobi Ivice Martinovića. Kazala je kako predavač ciklus predavanja Matice hrvatske počinje s temom koja je „velika i jako moćna“. Dodala je kako se veliki dio Boškovićeve ostavštine nažalost nalazi izvan Hrvatske te da je Martinović proveo nekoliko godina istražujući materijal koji čuvaju zidovi zgrade Bancroft Library.
Martinović je na početku kazao kako mu je „glava već pola godine u Getaldiću“ jer se bavi likom i djelom tog znamenitog dubrovačkog znanstvenika, ali je odlučeno da će predavanje biti posvećeno ostavštini dubrovačkog matematičara, fizičara, astronoma, filozofa, isusovca Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.). Prvi ključni trenutak dogodio se u srpnju 1924. kada je Branimir Truhelka (1888.-1945.), tada 36-godišnjak, uz dopuštenje 62-godišnje Mare pl. Mirošević-Sorgo izradio katalog cjelokupne Boškovićeve ostavštine koju je Mirošević-Sorgo čuvala. Martinović je kazala kako je ostavština od skrbnika Anice Bošković (1714.-1804.) tijekom desetljeća, stoljeća stigla upravo do Mirošević-Sorgo, ona je bila čuvarica „najvrjednije znanstvene baštine koju je izradio čovjek rodom iz Dubrovnika“.
Truhelka je inače bio predstojnik Geofizičkog zavoda u Zagrebu, a njegov katalog sastoji se od daktilograma i rukopisa. Godine 1929. Mirošević-Sorgo je preminula, a iza sebe je ostavila sina i dvije kćeri. Sin, Nikola pl. Mirošević Sorgo (1885.-1966.) preuzima vlasništvo nad ostavštinom, a on pak pred sam početak Drugog svjetskog rata postaje veleposlanik Kraljevine Jugoslavije pri Svetoj Stolici. Sin od Mirošević-Sorgo tri puta je obnašao funkciju u vladi Kraljevine Jugoslavije, a s obzirom da nije bio po Mussolinijevoj volji, protjeran je iz Italije te je Boškovićeva ostavština putovala s njima – počevši od Lisabona, Kaira sve do Londona gdje se protjerani diplomata 1945. skrasio. Godine 1962. odlučio je prodati ostavštinu i to – prema Martinovićevim riječima – u vrlo pametnom trenutku. Naime, 1958. i 1961. bile su dvije značajne Boškovićeve obljetnice, započeo je znanstveno-istraživački 'revival', sve više znanstvenika počelo se baviti dubrovačkim genijalcem.
Ostavština je prodana preko aukcijske kuće „Dawson“, a jedna od najozbiljnijih kupaca bila je University of California u Berkeleyu.
Taj je otkup bio dio promišljenoga plana da se na Sveučilištu u Berkeleyu prikuplja građa o znamenitim fizičarima od 17. stoljeća pa sve do nobelovaca koje je iznjedrilo kalifornijsko sveučilište – za izgradnju ciklotrona i otkriće novih radioaktivnih elemenata (Bk, Lw i Am), a zasluga za osmišljanje i provedbu plana pripada ponajviše profesoru Rogeru Hahnu (1932.-2011.) koji je u časopisu „Isis“ 1965. predstavio otkupljenu ostavštinu kraćim ogledom. Prema Martinoviću, za istražiti cjelokupnu ostavštinu trebala bi se „staviti cijela armija istraživača“. Prokomentirao je kako poštuje ime Bancroft Library, ali da je zapravo riječ o arhivu, o najelitnijem istraživačkom arhivu.
Ostavština se sastoji od rukopisa, korespondencija, osobnih dokumenata i drugih materijala, a Martinović se odlučio osvrnuti na rukopise jer o njima ima najviše vijesti. Prema Truhelkinom katalogu, ostavština se sastoji od 186 rukopisa koji su razdijeljeni po strukama: astronomija, filologija, filozofija, geodezija, geofizika, hidrografija, matematika, gnomonika, mehanika, optika, pjesništvo i teologija. Pošto je Truhelka prvenstven bio odličan poznavatelj geodezije, Martinović je rekao da je sekcija geodezija 'napuhana' više nego što zapravo ima rukopisa vezanih uz geodeziju. Najviše rukopisa ima na temu pjesništva - 59, a najmanje teologija i astronomija – po jedan rukopis.
Potom se Martinović osvrnuo na neke pojedine tematske cjeline, primjerice dio o geodeziji ima više geofizičkih rukopisa, a hidrografija bi se danas označila kao hidrotehnika te se Bošković, među ostalim, bavi talijanskim lukama, rijekama i močvarama. Za Martinovića je cjelina mehanike najčudniji, on bi je podijelio u opću i građevnu mehaniku. Tu se nalaze rukopisi koji su zapravo prirodni filozofski spisi. Iz ove cjeline je najmanje toga objavljeno, ali je prema Martinoviću zasigurno najintrigantniji. U dijelu filologije Bošković je skupio frazeološku zbirku za uljudno dopisivanje, tako je 162 rečenice s talijanskog prevedeno na engleski, a Martinović je dao opasku kako se Bošković tako pripremao za dopisivanje s engleskim uglednicima. Cjelina pjesništvo, između ostalog, donosi 4 pjesme Boškovićeve sestre Anice i dvije pjesme brata Bara Boškovića (1699.-1770.). Komentirao je predavač kako je Anica Boškovića prevodila s talijanskog na hrvatski, a Bošković sestru s hrvatskog na talijanski, bila je to „uzajamna igra ljubavi i poštovanja između brata i sestre“.
Izdvojio je Martinović i Boškovićevu mladenačku zbirku koja je formirana još za Boškovićeva života. Sačuvana je do danas, a svjedoči o tome kako je Bošković kao profesor retorike svoje učenike učio recitirati latinske stihove. U teološkom dijelu nalazi se propovijed ili nagovor o Blaženoj Djevici Mariji. Rukopis pod brojem 27, a riječ je o raspravi o elektricitetu koja nije Boškovićeva. Jedan rukopis je, s druge strane nestao, a riječ je o iskopavanju vile u Tusculumu. Riječ je o svežnju crteža koje je Bošković načinio prateći iskapanja. Martinović pretpostavlja da netko taj rukopis nije smatrao važnim, a zbog crteža ga možda nije povezivao s Boškovićem pa se tako rukopis izgubio. Inače, naišao je Martinović na brojne Boškovićeve crteže, ali zbog rigoroznih pravila američkog sveučilišta nije ih smio pokazati na predavanju.
Pored rukopisa koji nisu Boškovićevi, pored pjesama Anice i Bara Bošković, pored ponekih tiskovina koji se nalaze u sklopu rukopisa, Martinovićeva je realna procjena kako sveukupno ima 150 Boškovićevih neobjavljenih rukopisa. Napomenuo je kako se Mirošević-Sorgo i Hahnu trebaju podići spomenici jer su njih dvoje bili prijelomni da se Boškovićeva ostavština uspjela sačuvati na jednome mjestu. Predstavio je Martinović dvije transkripcije Boškovićevih rukopisa koje je sam priredio: o rimskoj tomboli ( „Breve memoria sul lotto di Roma“ iz 1765.) gdje se Bošković bavi moralnim aspektom lutrije, ali pristupa joj s matematičkog i gospodarskog stajališta; te o računu vjerojatnosti („De calculo probabilitatum quę respondent diversis valoribus summę errorum post plures observationes, quarum singulę possint esse erroneę certa quadam quantitate“). Martinović je, našalivši se, kazao kako je napravio popis od „40 kandidata za transkripciju“ te kako će uskoro svjetlost dana ugledati 3 transkripta.
Podsjetivši okupljene kako je ostavština iz Milana stigla u Dubrovnik gdje je bila od 1787. do 1939., a onda od 1939. do 1962. u Rimu, Lisabonu, Kairu i Londonu te od 1962. u SAD-u, Martinović se zapitao kako to da se nitko nije bavio neobjavljenim rukopisima dok je građa bila u Boškovićevom rodnom gradu?! Za njega je to „enigma nad enigmama“, a poručio je kako je tijekom tog razdoblja u Dubrovniku bilo itekako kvalificiranih istraživača. Vratio se na Truhelku koji je postao ravnatelj Državnog arhiva u Dubrovniku i na toj funkciji ostao 14 godina, a nije se detaljnije bavio ostavštinom!
Pitanja iz publike odnosila su se na dosadašnje sugestije, želje, inicijative i apele da se u Dubrovniku postavi spomenik u čast Boškoviću ili da se dubrovačka Zračna luka nazove njegovim imenom. Martinović je kazao kako politika ima svoju sudbinu, a umjetnička djela svoju. Ustvrdio je kako je Dubrovnik imao šansu postati Meštrovićev dom, ali je tu šansu propustio pa je iskoristio Split. U tom 'paketu' bila je i ideja da se na današnjoj Boškovićevoj poljani postavi monumentalni Meštrovićev spomenik u čast Boškoviću, a koja nikada nije ostvarena. Kazao je Martinović kako je Ivan Meštrović (1883.-1962.) po pitanju položaja kipa Grgura Ninskog u Splitu i kipa Ruđera Boškovića u Dubrovniku bio rezolutan te da uopće nije bilo diskusije gdje će se oni nalaziti. Naveo je Martinović kako je u prošlosti Miho Pracat (o. 1522. - 1607.) bio jedini izuzetak jer mu je podignut spomenik unutar Grada, u međuvremenu je u Gradu podignut kip Ivanu Gunduliću (1589.-1638.), ali se 'pojavio' i Marin Držić (1508.-1567.). Martinović je kazao kako mu se sviđa položaj kipa Marina Držića, a zaključak večeri je kako u Dubrovniku svakako treba više isticati Ruđera Boškovića. bLu