Martina Filjak o 75. festivalskoj sezoni i budućim planovima: Koliko god to bilo teško, programe Igara uz puno upornosti treba vraćati na gradske ulice i trgove

Nije nepoznata festivalskoj publici ni Dubrovčanima jer je kao pijanistica nastupala na Festivalu, ali je ipak Martina Filjak kao nova umjetnička ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara dobila neku sasvim novu perspektivu i veliku odgovornost. Iza nje i njezinog umjetničkog tima, ravnateljice dramskog programa Senke Bulić i pomoćnika intendantice za produkciju Marina Kaporela, su obljetničke, 75. Dubrovačke ljetne igre. Još jedno festivalsko (i meteorološko) ljeto je završilo, dojmovi su se (skoro) slegli, a za Dubrovački se Filjak osvrnula na 75. Igre i najavila planove za sljedeće.

Veliko bogatstvo

Postali ste nasljednicom Dore Ruždjak Podolski na čelu umjetničkog vodstva Igara, zašto niste intendantica a jeste umjetnička ravnateljica? Zašto je bilo važno promijeniti ime funkcije?

Hvala vam što ste to primijetili. U konstelaciji u kojoj imamo ravnateljicu ustanove, koja već dugi niz godina upravlja svim (izuzetno) zahtjevnim aspektima organizacije, iluzorno bi bilo prihvatiti naziv ‘intendantice’. Znajući koje sve dužnosti, obveze i na koncu terete nose intendanti kazališnih kuća - jedna je od njih i naša ravnateljica drame, Senka Bulić koja obnaša funkciju intendantice HNK u Varaždinu, smatrala sam da je naziv funkcije ‘umjetnička ravnateljica’ daleko više u skladu s realnom konstelacijom te u njemu ima i značajan element poštovanja za teret odgovornosti koji snosi ravnateljica ustanove.

Prošla Vam je prva, jubilarna 75. festivalska sezona na čelu Igara. Što ste naučili o Igrama, a što o sebi u ovom proteklom razdoblju?

Pretenciozno bi bilo reći da se o Igrama može naučiti dovoljno u samo jednoj sezoni a možda i nikada s obzirom na to da su nepresušno vrelo informacija - a niti o samome sebi. Učenje o Igrama moglo bi potrajati cijeli jedan životni vijek jer zaista govorimo o tolikome kulturološkom, povijesnom, društvenom bogatstvu. Ono što sam u prvom redu naučila o sebi jest, da mi je tijekom samog trajanja Festivala bilo mnogo više stalo do umjetnika i njihovih izvedbi no što sam to u početku mogla pretpostaviti. Bilo mi je izuzetno stalo do svakog programa, do svakog glazbenika ili glumca, do ‘milijun’ pitanja osjeća li se dovoljno dobro kako bi u datom trenutku mogla/mogao dati najbolje od sebe do toga da sam (ponekad jedva) disala s njima u svakoj izvedbi. Znala sam da ću kao izvedbeni umjetnik imati osjećaja i podrške i sućuti za kolege, ali nisam znala da će to biti u tolikoj mjeri. Također, sve do ovog ljeta nisam bila u potpunosti osvijestila koliko volim Grad, koliko sam duboko zaljubljena u svaku vizuru i u svaki kamen i koliko, ovisno o dobu dana, svjetlosti, načinu na koji zalazi sunce iste vizure i prizori svakim danom postaju novi, poznati a opet nikad viđeni tim očima i koliku magiju odašilju.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!