Slikar Rudolf Pater otvorio je u atriju palače Sponza izložbu slika. Prigodan tekst pročitao je umjetnikov prijatelj, pisac, redatelj i novinar Davor Mojaš.
- Ne može Pater bez Sponze i Dubrovnika, a možda i Sponza ne može bez njega! Prepoznavši se akterom igre sjena vlastitih snova, u stalnoj i ustrajnoj potrazi za otkrivanjem tajnih odsjaja duše, Rudolf Pater, zabavljen avanturom intimnih ophodnji kojim ga vode samo njemu znani ostavljeni tragovi, ožiljci i uzdasi, slika kadrove tog istog sna koji opet samo on u neku imaginarnu sanjarnicu posložiti može. Može ali neće. Ostavljajući tako avanturu kao alibi, izazov nepoznatog kao izgovor. Strepeći na moguća neočekivana otkrića, uvide i svevide. Koji bi ga mogli probuditi. Obogaćujući i oplemenjujući uvijek svaki zaustavljeni trenutak novim kadrovima i sekvencama životnog dosjea. Onog samo njemu znanog i onog drugog, razvidnog iz priče koju smišlja, o kojoj svjedoči. Dovoljno budan. I neprobuđen. Dok se lomi staklo noći u krhotine mozaika koji će se jednom opet složiti. Kada se ugleda u njemu dovoljno stariji i iskusniji. Bogatiji za tu istu noć. l svježiji za novo jutro. Kao putnik koji se ne orijentira po kretanju oblaka ucrtanih u krojni arak neba, tlocrtima uredno raspoređenih zvonika, smjeru vjetrova u krošnjama bukolikih stabala ili udaljenom zovu mora u koja će utopiti i svoja obzorja. Kao zaigrano dijete veseleći se otkriću ljepote skrivene u utihama tamo negdje gdje se spajaju beskraji. lli skrivaju. Ako ih uopće ima u listovima slikovnice koja se, zajedno s autorom, otima zaboravu. Ili spomenaru nostalgičnih priziva kojih je u obilju ostavljao nezaboravu.
- I skrivenim porukama njenim, ma gdje bila. I snivala ga možda u nekom od prizora koje je zaboravio. Ili izgubio, dok se tražio u vlastitim još ne odsanjanim pohodima, vizijama i utihama kojih nema u knjigama snova. S njom iii bez nje. Najčešće sam. Dovoljan za pustolovinu na tragu suze za koju nitko nikada neće saznati. Ure na njegovim zvonicima prešućuju vrijeme. kao što zdanja, ostavljena na trgovima utihnulih gradova taje ljude.I njihove sudbine. Pater, dešifrirajući temeljne nakane svojih očevida, tek naslovima slika svjedoči o susretištima, svojem inspirativnom povodu i ishodu, tragu zabilježenih uspomena ili avantura koje ga prizivaju i kojima ne može odoljeti. Lelujajući tornjevi tvrđava, pomaknuti zvonici, kuće s vratima kroz koja se ne ulazi i iz kojih se ne izlazi, prozori koji nude praznine, trgovi bez prolaznika i ptica, poljane koje još nisu dobile imena po velikim pjesnicima, brežuljci koji skrivaju sunce i nude utopljene odsjaje lune, vjetar zarobljen u frizurama krošnji ostavljenih tek kao mogući orijentir. Nekome. Poetska su počela idiličnog snovopisa koji miriše na arkadiju neku samo njemu znanu i koju slika kao znakovite zabilježbe mogućih storija o akterima kojima samo on zna životopise. Kao stvoritelj skrivalice u kojoj, usprkos svemu, bezimen žudi izvorištima osame. Upijajući joj tišine. Slijed kadrova plovi albumom uspomena prostorima koji se nude sjetom ostavljena voća na starim komadima namještaja koji prizivaju svoje Lujeve po kojima ili prepoznaju, udaljenih zvonika, kapljastih krošnji nedirnutih drvoreda, ugaslim žutilom neba, vaza uvenulog cvijeća i zdjela bez otiska njene ruke. U godištima kada je slikar začinjao ove slike (a ima tome) njihovim naslovima se odavao. Nadam se da su neki i na ovoj izložbi ostali. Ili su u neke možda druge slike upisani. Ostavljeni tek kao povod novim dodirima koji se neće pretočiti u potez kista, ako u međuvremenu, on ne prolista i u pupoljcima se skrije. Zajedno sa slikarom. Empatija koja mu čini dobro u dijagnozi eventualnoj u kojoj ga ne zatiču posljedice. Jer, ovladao je svim terapijama. I one s njim. I dalje im se daje i to, eto vidimo i večeras, i dalje traje. Tamo gdje se strast prepoznaje u njenim prstima dok se nudi. Kao "dobro jutro" iii kao "laka noć". Koja traje dok diše. I miriše kroz neki od netaknutih predmeta posloženih na oltaru s dogorjelim svijećama. I molitvama neizgovorenim. Da ih se ne bi čulo. a sa slika svetaca odavno su otpali teški stari zlatni okviri. U njihovim sakupljenim krhotinama slikar Rudolf Pater ostavlja tragove svoje duše. Nudeći ih kao dijelove svog Velikog kaleidoskopa. Jutro će svanuti, nakon noći novih podavanja, možda će biti Toskansko.
- A možda, kad sve prođe, osvane i "ođe"! A možda će, i ovdje, gospođe zašle u godišta pozna, kontradancu zabalat kad ostanu same, on, one i Sponza. I pričat će svoje priče i možda će i neke verse pjevat i sve će se iznova početi pomalo razumijevat, naveo je Mojaš.
Autor se vrlo kratko obratio publici kojoj je zahvalio na dolasku rekavši da, kad ih sve vidi, shvati da mu život nije bio brodolom. Možda jest, ali ne potpuni! Time je izazvao pljesak!
Večer su dvjema Satievim skladbama uveličali gitaristi Frano Matušić i Pero Škobelj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....