Slikar Rudolf Pater otvara izložbu u Sponzi: Kaleidoskop toskanskih buđenja i dubrovačkih imaginarnih prostora Arkadije

Slikar Rudolf Pater otvorit će 27. kolovoza s početkom u 21.30 sati u atriju palače Sponza sasvim posebnu izložbu, a o čemu je riječ, otkrio je sâm umjetnik:

Apsolutna prolaznost

- To je jedna vivisekcija mog života, života u Italiji i života u Dubrovniku. Jedan kaleidoskop tih toskanskih buđenja i dubrovačkih imaginarnih prostora Arkadije. Uzeo sam jedan divan tekst Davora Mojaša koji je napisao za mene... Naime, iza rata, kad su skorosteci kupovali kuće i stanove, mijenjali su unutra sve i ja bih skupljao prozore i vrata iz tih kuća. Sve bi to bilo uvijek nabacano na Buži gdje je bilo veliko smeće. Uvijek bih našao nešto meni interesantno i uvijek bih ga molio da mi to doveze u Zagreb. Pitao bi me Davor: “Koji te nagon na ovo nagoni, da to nosiš u Zagreb?!” Iz ovog današnjeg viđenja sam shvatio kako se bavim apsolutnom prolaznošću, vidim da ti artefakti na koje sam dalje nadograđivao svoju prošlost, da to sad ima svrhu. U tom trenutku, kad je Davor to meni dovozio, to nije imalo svrhu! - kaže Pater s osmijehom.

Otkrio je i zašto spaja toskanska jutra i dubrovačku Arkadiju.

- Rođaci moje žene živjeli su u samom centru Firence, imali su palazzo koji je kasnije kupila banka. Često sam išao k njima, oni su prodali palazzo, a kako ih je bilo petero, svi su izvan Firence napravili ogromne kuće. I kad sam živio tamo, taj krajolik je uzbudljiv, uzbudljiv je kao Šipan, Konavle... Ima te unutrašnje energije. Ovaj put nisam htio da to bude samo ona priča o Gradu kad neki kažu kako “obožavaju Grad” jer je ljeto... A zimi?! Ja živim u Gradu i zimi nema ni psa! Nikad u Gradu nisam vidio te ljude koji kažu da ga “obožavaju”! Ljeti, kad su u poslu, onda im je Grad divan. Začudan je Grad kad ga napuste ti slučajni prolazni ljudi. Uz, dakako, ovaj dio turista! - komentira Pater koji ističe kako je ova izložba ujedno i zaokruživanje životne priče pa i svođenje računa na neki način.

Bez obzira što je otvaranje izložbe na isti dan i u iste ure kad i nastup tenora Joséa Carrerasa ispred Katedrale, objašnjava Pater kako je sve dogovorio i smislio prije godinu dana. Kako sâm napominje, veliki je “amanat opere”, putovao je po svijetu da bi gledao opere, ali ističe da će termin izložbe ipak ostati kako je isprva zamišljen.

Neću biti sâm

- Svi su me zvali, ali rekao sam da je ova izložba namijenjena prijateljima, a ne za publiku. Doći će mi dosta frendova iz Zagreba tako da se ne bojim da ću biti sâm... Želim vidjeti moje prijatelje na izložbi, a ne publiku! Radujem se toj izložbi iako sam u silnom tremoru i strahu od toga, ali to je taj moj kaleidoskop... Izložba je posvećena prijatelju Anti Skaramuci. Na puno mjesta u svijetu gdje sam imao izložbu, Ante Skaramuca i Frano Matušić došli su svirati tako da je to poveznica. Frano će na otvorenju svirati neke stvari koje je svirao s Antom na mojim izložbama i to je titraj jednog tako strašnog trenutka - iznenadnog odlaska našeg frenda. Titraj gubitka mog dijela intimnog Dubrovnika jer kad bi on ujutro išao na posao, došao bi sat vremena ranije, mi bismo zajedno popili kavu i onda bi on išao u školu. Tako bi ciklički bilo do subote, a onda u subotu i u nedjelju uvijek bismo završili kod Bege. To je bio cjelotjedni ritual... To je taj dio rituala koji ne opterećuje, koji raduje... I onda odjednom sve to nestane i ostanu sjećanja. Kad netko kaže da vrijeme brusi neke naše uspomene... Ne, vrijeme samo otvara druge prostore u nama, bolne prostore..., sjetno zaključuje Pater.