U organizaciji Dubrovačke baštine i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, u petoj lađi Lazareta predstavljena je knjiga povjesničarke, doktorice znanosti Vesne Miović "Dubrovački ples s kugom: vrijeme Lazareta na Pločama". Uz autoricu, knjigu su predstavili akademkinja Nella Lonza, specijalistica infektologije i pedijatrijske infektologije, docentica, doktorica znanosti Ljiljana Betica Radić te Zrinka Lucianović koja je ujedno bila moderatorica predstavljanja. Pozdravivši okupljene, potonja je uvodno rekla kako je bilo vrijeme da ‘knjiga dođe doma‘ te da je knjiga već predstavljena u Travniku.
- Bolni je niz dubrovačkih epidemija kuge, neke su trajale nekoliko godina, neke kraće vrijeme... Ne želim smanjiti bol i traumu, sve ono što smo proživjeli kroz covid, ali ovo je nešto što je bilo puno, puno teže. Doslovce su ljudi padali po nekoliko dana... Niz je krenuo od 1348. pa nadalje, u jednom trenutku je naglo nestala, a nakon 1570. kuga je postala druga priča: dolaze epidemije kuge, ali su one kraće, rjeđe, ostaju na periferiji, ne dolaze čak ni blizu grada. Kako kaže naslov Vesnine knjige, Dubrovčani su naučili ‘plesati s kugom‘. Nije se 1570. dogodilo nešto potpuno novo, ali svi oni koraci koji su stoljećima napravljeni kroz iskustvo odjedanput su doveli do toga da je u drugoj polovici 16. stoljeća obrana od kuge postala puno, puno bolja. Prvi korak na plesu s kugom bilo je osnivanje Lazareta 1377. Ljudi su dotad znali da je kuga zarazna, da se treba čuvati, a Dubrovnik je prvi pokušao nešto što je i dandanas teško: da se ne napravi lockdown, da se ne prekinu trgovački putovi, da se nađe način da trgovina teče a da ljudi budu relativno sigurni. Zatim, krajem 14. stoljeća osnivaju se posebne službe, kacamorti, službenici iz redova plemića koji će brinuti o provođenju mjera i prevenciji kuge. Govorimo o dvije jako važne stvari koje su djelovale sinergijski, s jedne strane su to Lazareti, a s druge, sanitarni kordon, rekla je akademkinja Lonza te nastavila:
- Lazareti nisu počeli s ovom zgradom, prvo se za karantenu počinju rabiti otočići ispred Cavtata, sam Cavtat, neka druga izolirana mjesta... Otoci su idealna mjesta za odvojiti ljude, a najprije su izgrađeni lazareti na Dančama, u 16. stoljeću lazaret na Lokrumu koji se skoro izgubio iz percepcije građana Dubrovnika. Nakon toga nastaju monumentalni Lazareti, predivna zgrada namjenski podignuta 1627. Lazareti su u namijeni bili više za robu nego za ljude, i to za robu koja je dolazila kopnenim putem. Drugačije se postupalo s robom koja je dolazila morem: brodovi koji su dolazili bili su usidreni i izolirani, državna barka pazila je da nitko ne silazi s broda, a nalazila su se i razna druga rješenja. Nekad je bilo interesantnih situacija gdje se nastojalo robu što prije opraviti dalje, onu koja je bila u tranzitu. Funkcionalno su Lazareti bili puno veći nego danas, bilo je to mjesto za trgovanje s idealnom pozicijom, prostor koji se nudi tako blizu Grada. Jako je skupa bila gradnja Lazareta, država je investirala vrlo mnogo, jako je solidno i lijepo građena građevina, a u prilog tome govori da Lazareti nisu ozbiljnije oštećeni tijekom Velike trešnje 1667. Pokraj 16. stoljeća nastala je druga velika inovacija – sanitarni kordon. On je išao uz granicu dubrovačkog teritorija, bio je to granični sanitarni pojas opremljen s preko 100 objekata, pojas koji se protezao na nekoliko kilometara uz granicu... Tako su se okolna sela zatvarala po potrebi, postojao je sustav straža koji se prostirao u blizini puteva, prijevoja, klanaca... Birani su zdravstveni službenici, bili su to plemići od 20 do 50 godina koji su u čukama u nedođiji branili Republiku od zaraze... Kad bi se kuga približila, znali su poslati i najiskusnije senatore koji su inače u pozadini koordinirali obranom, navela je.
- Moram reći da je Vesna prava ‘arhivska zvjerčica‘, našla je neke knjige, hvatala male podatke... Uz golemo arhivsko istraživanje, piše jako precizno, bez velikih ukrasa, a u knjizi je moguće pronaći žive sličice ljudi... Pokazuje kako je izgledao taj ‘ples s kugom‘, kako su se Dubrovčani fino prilagođavali okolnostima, kako se učilo kako se s problemom nositi... Vesna piše o Lazaretima, vrijednosti informacija jer moraš pravovremeno imati informaciju da bi mogao uspostaviti sustav koji funkcionira, a njezina knjiga pokazuje nešto što je jako važno: sposobnost pojedinca za žrtvu i opstanak. Ima tu ona stara dubrovačka formula da pojedinac treba služiti nečemu što je veće od njega, poručila je akademkinja Lonza.
Potom se Betica Radić osvrnula na knjigu.
- Nisam nikad vidjela nekog tko je obolio od kuge, ali se više od 40 godina bavim zaraznim bolestima. Kad gledamo i razmišljamo o povijesti, često se pitamo je li povijest ciceronska ‘učiteljica života‘ ili je joyceovski, ulyssesovski košmar, kad se iz košmara želimo što prije probuditi. Pitamo se jesmo li išta iz te povijesti uzeli za današnje doba?! U pandemiji 21. stoljeća, u koroni, prvi val smo prošli s mjerama karantene iz 14 stoljeća. Karantena je dosta kontroverzna, ona nosi političke, etičke i socioekonomske probleme, posebno danas kad netko teško za opće dobro umanjuje osobnu slobodu, a zato je bila jaka Dubrovačka Republika. Mislila sam da je o kugi, o razdoblju kuge, o zdravstvenoj službi u Dubrovniku sve napisano, ali Vesna šeta dubrovačkim Arhivom kao mi Stradunom! Kako je samo našla spise zdravstvenih ureda, sve zapise Senata, dala je kompletno novu sliku na Lazarete! Imala sam puno predavanja o karanteni, poznata mi je dvojna uloga Lazareta – kao mjesto zdravstvenog nadzora da kuga ne uđe u Grad, ali i kao trgovačka vrata prema Osmanskom Carstvu... Obavljala se tu trgovina, opisala je Vesna sanitarni kordon, popis svih plemića koji su obavljali tu tešku dužnost... U Dubrovačkoj Republici je obavještajno-špijunska služba bila dosta jaka, bio je domoljubni čin prijaviti sve što je loše, posebno ako bi netko obolio, to bi se uvijek javilo Senatu, kazala je dubrovačka infektologinja te nastavila:
- Služba je dobro funkcionirala, Dubrovnik je bio slobodan u to vrijeme, a bilo je jako skupo izgraditi Lazarete, to je mogao samo Dubrovnik, znao je važnost zdravlja jer nema ni trgovine ni života bez toga, uloženo je jako puno novaca u izgradnju Lazareta. Što se tiče same kuge kao bolesti, to je bila bolest koja je kroz stoljeća uzrokovala najviše smrti i mijenjala povijest. Nije samo kuga, nego i kolera, velike boginje, malarija, španjolica, bolesti su mijenjale svijet... Vidjet ćemo se što će se dogoditi nakon ove pandemije. Uvijek se događao progres pa ćemo vidjeti hoće li se to i sad dogoditi... Karantena kao odredba nije izum liječnika, srednjovjekovna medicina temeljila se na teoretičarima, vidjet ćemo što će o nama govoriti za 700 godina... Mi smo se ipak dokazali u pandemiji, pronađena su cjepiva i lijekovi! Tad nije bilo pomoći od liječnika, ali zadivljuje taj konceptualni progres da znate da netko može biti zarazan i ako nema simptome bolesti. Nevjerojatno je da je netko u 14. stoljeću mogao tako progresivno misliti, to je specifikum. 1894. bila je prekretnica za kugu. Naime, u 17. stoljeću kuga je jenjavala u Europi, u jugoistočnoj Europi je još uvijek bilo zbog Osmanskog Carstva, zbog toga su se događali ulasci kuge i zaraze... Na Dalekom Istoku je bilo dosta kuge... No, 1894. su Pasteurov učenik Yersin i Kochov suradnik, Japanac Kitasato, kad su došli u opustošeni Hong Kong, utvrdili o čemu se radi. Naime, pod mikroskopom su otkrili bakteriju i otad više nema više toga da klinički netko ima kugu, nego je ona mikrobiološki morala biti dokazana. Postavlja se pitanje je li u prošlim stoljećima to stvarno sve bila kuga, ali za povijest je to svejedno... Kuga je postala sinonim za smrt, za jednu zaraznu smrtonosnu bolest apokaliptičnih razmjera...
- Danas znamo da to nije jedina prijetnja, Svjetska zdravstvena organizacija ima listu od 10 bolesti, prijetnji, a 10. bolest bila je ‘x – bolest‘, to je 2019. bila naša korona, a sad je ‘x-bolest‘ neka druga koja će eventualno doći sljedećih 50 godina, nadam se da neće, ali trebamo biti pripravni. Dogodile su se klimatske promjene, čovjek je izmijenio okoliš, povećala se mogućnost zaraze, tu su zoonoze, bolesti koje se sa životinja prenose na ljude, a ulazimo u druge ekosustave i trebamo pripaziti na ekosustav u cijeloj njegovoj raznolikosti... Vesnina knjiga nije samo za ljude koje se bave poviješću, obiluje slikama iz života ljudi s kugom, preporučujem je i ljudima izvan struke... Toliko naš arhiv obiluje zapisanim detaljima iz prošlosti, ti arhivski podaci dospjeli su na UNESCO-vu listu Sjećanja svijeta... Bez pisanja, nema ni povijesti! Draga Vesna, nemoj ispuštati pero iz ruke, zarazila si nas sve tim svojim izvještajima iz povijesti, očekujemo novu knjigu od tebe, kazala je stručnjakinja.
Miović je na kraju pročitala jedan zamišljeni, zanimljivi putopis iz prošlosti. Zahvalila je zaista velikom broju okupljenih na dolasku jer se doslovno tražila stolica više, a isto je tako zahvalila sudionicima promocije na predivnom predstavljanju.