Kako se izgubiti u Konavlima

Ova kolumna slobodno bi se mogla nazvati “Izgubljen u Konavlima”, ili, preciznije, “kako sam se našao na mjestu za koje sam mislio da nikad neću naći”. Nakon dvadeset i nešto godina života u ovome kraju mislio sam da sam svuda bio i sve vidio. Kakva zabluda! “Sprovod će biti u Konavlima, u Zastolju; da ti budem iskren ne znam gdje je to, ali, ne bi trebalo biti problema, naći ćeš sigurno” rekao mi je prijatelj.

Da, ovaj put razlog odlaska u Konavle nije bio iz zabave, trebao sam ići na sprovod. Dok sam bio školarac, i ujutro se sporo poput kišne gliste izvlačio iz kreveta i kasnio u školu majka mi je običavala reći: “Ti ćeš zakasnit i na vlastiti sprovod!” Vjerojatno je bila u pravu, ali u ovom slučaju sam kasnio na tuđi sprovod i nisam imao pojma kud (da) idem. Iako sam veći dio života proveo u Londonu, djetinjstvo sam proveo na zelenim brežuljcima okruga Kent. Od milja nazvan “Vrt Engleske”, radi se o velikom ruralnom području, s malim selima raspoređenim po zelenim brežuljcima.

Svako selo ima svoju crkvu; npr. ja sam živio u Coxheathu i tamo je je bila crkva koja se upravo tako zvala: crkva Coxheath. Tako sam i ,vozeći se po Konavlima, pretpostavio da svako selo ima svoju crkvu, što se pokazalo netočnim. Naime, pokazalo se da u Konavlima ima više crkvi nego li stabala u šumama Amazone, ili knjiga na amazon.comu. Ali, kažu, kad sve propadne, pitaj Google.


S adresom sela i Google kartom pred sobom slijepo sam slijedio upute seksi glasa s mobitela: “Nakon 300 metara skrenite desno”, prošaputala je zanosno moja Google prijateljica. Slijedio sam upute i našao se usred vinograda. Teško je reći da sam vozio cestom, jer je po sredini puta na koji me je zavodljivi glas s Googla dovezao rasla trava!


A zatim je glas nastavio “Nepoznata cesta.” “Pa ti si me na nju dovela”, vikao sam i svađao se s Googlom. Stisnuo sam gas i okrenuo se poput Indijane Jonesa u potrazi za izgubljenim kovčegom. Dok su grane grebale moj auto s obje strane, seksi glas je objavio: “Čestitamo, stigli ste na odredište!”

Ukoliko je mjesto na koje sam stigao, bez naznake života, nijedne kuće, a kamoli crkve, uokolo ni kučka ni mačka (možda pokoji vuk), pravo mjesto, onda je zavodljivi glas s Googlwa bio sto posto u pravu. “Izgubiti se ne mora uvijek biti loše. Jer, da se Kolumbo nije izgubio, ne bi otkrio Ameriku,” napisala je jednom prilikom Catherine RossiI. Ja nisam otkrio Ameriku, ali sam se osjećao kao da se nalazim usred Hitchcockova filma. Nakon odvozanih par stotina metara, skrenuo sam iza kantuna i naletio na vozača koji je mahao tražeći pomoć.

“Idete li i vi na funero, moj GPS mi je rekao da sam stigao na odredište, ali ovo ne može biti pravo mjesto, jel da?” izgovorio je kroz prozor svog auta. Izgleda da je moj novi prijatelj također član kluba “Izgubljeni u Konavlima”. Vratio sam se na glavnu cestu s novim planom. Plan je bio slijediti automobile u kojima su bili ljudi obučeni u crno.

Bilo je prošlo već sat vremena kako sam se beznadno vrtio u krug, i sva sreća da sam natankao auto do vrha. Misija je opet propala jer sam završio na igralištu gdje je bila utakmica između dva lokalna tima. Nakon niza pokušaja i pogrešaka, ponovno sam se vratio Googlu i seksi glasu moje vodičice. Odlučio sam ići od crkve do crkve dok ne nađem pravu. Imao sam i rezervni plan, pamtim ga od starijih i iskusnijih.

Popeti se na Sokol grad kako bi svisoka imao bolju preglednost teritorija. Postoji razlog zbog čega je Sokol grad napravljen na tom mjestu, kao točka obrane. S nje puca pogled na cijelo područje Konavala. Vjerovao sam da ću otud uspjeti pronaći tu dugo traženu crkvu. Naime, dotad sam bio ispred šest crkvi, kucao na vrata mnogih privatnih kuća i nakon dvadeset minuta potrage, ponovo se pronašao nigdje.

Ovom prilikom htio bih se ispričati svima onima kojima sam narušio popodnevni san i čiji su me psi lajanjem ispraćali iz mojih krivih skretanja u tuđa dvorišta.

“Isprobat ću još ovu cestu i onda se okrećem i idem doma” uhvatio sam se kako (ponovo) razgovaram s mojom Google prijateljicom. S obzirom na to koliko sam se dugo vozikao okolo mogao sam komodno doći u Split i popit kafu na Rivi. Zadnji izbor ceste i bingo! Ispred mene auto puno ljudi u crnini.

Nisam Sherlock Holmes, ali je ovo stvarno djelovalo obećavajuće. Okrećući auto na uskoj konavoskoj cesti ugledao sam prijatelja iz kluba “Izgubljeni u Konavlima” kako se parkira. “Bogami, nije bilo lako ovo nać' ’” rekao sam mu. “E, meni govoriš, a ja sam iz Konavala!” dodao je.