Brak je zajednica u kojoj se surađuje, sluša i sve dijeli s partnerom. Moja žena je kao prava odana supruga podijelila gripu sa mnom. Naravno, s obzirom da je žena, njena gripa je vrlo brzo prošla. Međutim ja, kao pravo muško, veći dio tjedna proveo sam zašuškan u krevetu, tresući se poput lista na buri. Da, svake godine ista stvar, oko Božića ili Sv. Vlaha, sezona je gripe u Gradu, i svake godine prijeđe preko mene poput vlaka.
Da budem iskren, mislio sam da me je ove godine zaobišla. Krenulo je obećavajuće: dok su ljudi oko mene padali pokošeni virusom, ja sam bio na nogama. Ali samo što sam pomislio “ovo bi mogla biti moja godina”, gripa me je zgrabila s obje ruke i lagano krenula s “davljenjem”. Došuljala se tiho poput nindže! Pojeo sam tone naranača kako bih izgradio štit od C vitamina, ali, sve je bilo uzalud. Prvog dana osjetio sam laganu bol u kostima te naznaku glavobolje.
Nisam se osvrtao na simptome, misleći da je posrijedi umor. Drugog dana me zgrabilo! Temperatura je rasla, glava mi je bila poput balona, a glavobolja tako grozna da sam poželio da nemam glavu. “Jesi li izmjerio temperaturu?” ujutro me je upitala žena gledajući moje krvave oči i znojno čelo.
Naravno da nisam. Obično smo koristili jedan od onih električnih toplomjera, međutim, moja je žena “stara škola” pa je odnekud iskopala toplomjer sa živom. Mjereći temperaturu i gledajući kojom brzinom raste crvena linija u staklenoj tubi, mislio sam da će živa zakuhati. “39,8”, vrisnula je kad sam izvukao toplomjer ispod ruke. Siguran sam da sam postigao novi rekord u visini temperature. Mislim, službeni rekord.
Dok sam bio dijete i kada nisam htio ići u školu (vjerujem zbog nekakvog testa), umočio bih toplomjer u čaj dok se živa ne bi popela do 40. Ali, to je službeno najveća temperatura koju pamtim. Ali, visina temperature nije potvrđena dok mi žena nije prislonila usne na čelo i zabrinuto odmahnula glavom. Izgleda da hrvatske žene imaju neke super herojske moći u usnama. Sve su izgleda rođene s ugrađenim toplomjerom. I tako sam ja završio u krevetu. Bio je to najdulji period koji sam proveo u “horizontali”. Moram priznati da sam prvi dan zaista uživao.
Bez obzira na to što sam se kupao u vlastitom znoju, a glava mi je bila kao da na njoj sjedi slon, kombinacija lijekova i pripravaka koje sam konzumirao omogućila mi je ugodan prvi dan boravka u krevetu. Međutim, početna euforija nestala je vrlo brzo. Sljedeći dan nije bilo ni traga snižavanju temperature. Probudio sam se u bazenu vlastitog znoja. Kušin mi je bio skroz mokar, a trag na njemu bio je poput zaboravljene vrećice čaja u kikari.
Čim se pročulo da sam bolestan, krenule su poruke: “Uzimaj što je moguće više tekućine”, ili, “”Dobro se preznoji”, i naravno, “Ako te boli glava stavi preko čela šugaman namočen u rakiju”. Svi jako dobro znamo kad smo bolesni, bez obzira o kojoj se dijagnozi radi, par kapi rakije će vas vratiti na noge.
Sve što sam radio tih dana bilo je konzumiranje ogromnih količina juhe i gledanje dnevnog programa na televiziji, za kojeg se ispostavilo da je kombinacija najgorih sapunica i beskrajnih reklama i oglasa. Temperatura se nije spuštala. A sada je tu bio novi problem: bol u leđima! Beskrajno ležanje u krevetu dovelo je do toga da sam dobio leđa poput starca od 90 godina.
Bol me pratila na koju god sam se stranu okrenuo. I naravno, kada bih se digao iz toplog kreveta, jeza bi me prošla tako da sam se tresao poput mobitela na vibraciji. “Ako ovo još malo potraje trebao bi ići u bolnicu”, rekla je moja žena.
Ne, ne B riječ! Ako postoji nešto što mrzim više od gripe, onda je to bolnica. Izgleda da se gripa prestrašila riječi moje žene. Sljedeći dan temperatura je pala poput žala bačenog u Jadransko more. Pozdrav gripi, vidimo se dogodine, u isto vrijeme, na istom mjestu!