Restoran Špajza, na Poluotoku, kod crkve Sv. Dominika, zadarska povijesna jezgra. Vlasnik Slavjan Miletić oko 18 sati priprema se za doček prvih gostiju. U ugostiteljstvu je od malih nogu, a vlastitim restoranom s članovima svoje obitelji, upravlja već godinama u unajmljenom prostoru. Odlučio nam je ispričati kako je to biti ugostitelj na Poluotoku, piše Zadarski.hr.
- Imam 47 godina, a od 14. sam u ovom poslu. Jedino to znam i volim raditi. Ovo nam je deveta godina restorana u kojemu radi čitava moja obitelj. Ja sam voditelj vanjskog personala na terasi, supruga je u kuhinji, stariji sin radi na šanku, mlađi pomaže brisati pribor za jelo. Stariji sin je napunio 18 godina, pa je doveo svoje prijatelje i prijateljice za dodatne radnike, tako da nam u restoranu rade uglavnom bliski ljudi koje poznajemo, s preporukom. Zašto je to važno? Spadam u kategoriju ugostitelja koji rade sezonski, od 1. travnja pa do 1. studenoga. Meni kao vlasniku sezona već počinje 1. ili 2. travnja. U to vrijeme oglasim na društvenim mrežama i potrebu za radna mjesta.
Neki se ljudi jave za posao konobara i kuhara i odem tamo gdje oni žive kako bi se dogovorili za uvjete. Što se dogodi? Pet, šest dana prije otvorenja ili se ne jave na mobitel ili mi jave da su dogovorili drugi posao. Do 15. svibnja riješenje za takvu situaciju moguće je pronaći, ali nakon toga teško, jer glavna sezona kod nas traje 60 dana. To je jedan veliki problem jer smo mi sezonci koji ne rade čitavu godinu. U tih 60 dana moraju se posložiti sve kockice da svi mogu dobiti svoju plaću, da ja mogu platiti najam, režije, namirnice i da na kraju i ja zaradim svoju plaću – kaže Slavjan,
Dio problema odnosi se i na goste koji dolaze na Poluotok, kaže nam. Iako stara ugostiteljska poslovica kaže da je gost uvijek u pravu, Slavjan ističe da to i nije uvijek baš tako "u praksi".
- Jučer sam imao situaciju da mi je došao gost s bocom vina i dvije čaše i željeli su sjesti u restoran. Takve su situacije svakodnevne. Profil gostiju na Poluotoku prema mojim iskustvima je katastrofa. Rekao bi narod, puno pčela koje malo meda daju. Moja terasa omeđena je debelim konopom i ja svaku večer stojim na ulazu. Imam puno rezervacija, stalnih gostiju koji mi se vraćaju jer znaju kakva je usluga i atmosfera kod mene i koliko se zalažemo i trudimo, ali očigledno smo se sveli na Poluotoku na profil gostiju koji su platežno loši. Želim naglasiti da je meni svaki gost jednak, i onaj koji naruči lazanje i onaj koji će naručiti oboritu ribu. Ali postoje pravila ponašanja koja nalažu da se pita, oprostite imate li slobodan stol za nas? Zašto? Jer sjedi na trgu, gleda u crkvu Sv. Dominika i prvo hrvatsko sveučilište, palaču Nassis, Borelli.
Nitko ga ne smeta, služi ga jedan konobar i jedan servir ili servirka, potrudit ćemo se najviše što možemo. Ali ćemo mu to zato i naplatiti. Svaku večer ja moram stajati "na špagu", pred ulazom u ograđeni dio. Smatram da svoj posao radim kako treba i događa se da ne mogu svakoga pustiti unutra. Priznajem – radim selekciju. Držim dva do tri stola prazna, jer se ne mogu dovesti u situaciju da dođe gost u već pijanom stanju što nije korektno niti prema ostalim gostima, a to se na Poluotoku događa skoro svakodnevno. Postali smo neka "poluparty zona". Da samo malo popustim, Zrće bi bila "mila majka" za moju terasu – kaže Miletić te dodaje kako će iduću godinu smanjiti broj sjedaćih mjesta ali i radne snage. -Ne želim raditi lakrdiju od posla i ponašati se na način: dođi, pojedi, otiđi ća i baš me briga. Volim ovaj posao i ja ga živim. Kad mi je gost zadovoljan i vrati se nazad, znam – to je to. – upozorava Slavjan, piše Zadarski.hr