Dubrovačka ruda izvorna je pasmina ovaca, usko vezana uz najprije Dubrovačko primorje, pa Pelješac i Konavle, nastala zahvaljujući bogatoj dubrovačkoj pomorskoj tradiciji. Od devet autohtonih pasmina u RH, ovca ruda, vunom zasigurno najbogatija, danas je najugroženija. Iako broj grla raste, doduše sramežljivo, daleko je od zadovoljavajućeg.
- Dubrovačka ruda je trenutno najugroženija hrvatska izvorna pasmina ovaca. Prema podacima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu za 2020. godinu u Hrvatskoj se uzgaja 1229 grla ove pasmine kod 23 uzgajivača – doznajemo od mr.sc. Ivice Marića, rukovoditelja područnog ureda Centra za stočarstvo Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu.
Jedan od nekolicine uzgajivača autohtone dubrovačke rude, domaće ovce s merino vunom, je Boškan Ucović koji u Konavlima u mjestu Zastolje na svom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu brine o 30 grla, 18 ovaca i 12 janjadi. Najmanji su na svijet došli prije tjedan dana. Njegove starije ovce doselile su iz Vitaljine, kupio ih je od jednog čovjeka koji se više nije mogao o njima brinuti. Iako je na početku htio tek tri, četiri, na kraju je kupio cijelo stado. Namjerava povećavati broj grla, pa naglašava kako je za rudu bitno da ima dosta prostora. A njegove mirno pasu na dva hektara ograđenog prostora, dok im društvo prave i tri koze. Spominje nam kako ima tri takve ograđene parcele, zbog vukova ih je trebalo ograditi, pa su rude na onoj koja je u tom trenutku najbogatija travom.
- Zanimljiva je ruda. Malo je osjetljivija, ali nije zahtjevna u hranjenju. Nije divlja, stvarno je pitoma. Iz ruke jede sijeno. A neke bi te ovce udarale nogom, gurale glavom. Čak ih pustim ispod maslina jer ne jedu maslinu, a ispod 'pokose' travu, bude kao nogometno igralište. Od njih je višestruka korist – kaže Ucović. Da su pitome uvjerili smo se i sami jer pojedine su doslovno pozirale našem fotografu. Hrane se zdravo, naglašava Boškan, isključivo trava, sijeno i voda. U vodu im doda malo neprerađene stonske soli jer 'to je dobro za jačinu'. Meso koje je izuzetno kvalitetno uspijeva plasirati.
- Imaju dovoljno prostora, klima im odgovara. Ovdje nikad nema prekale ni rose – kaže Ucović. Spominje kvalitetnu vunu koju, nažalost, nitko više ne želi pa je i on baca. Čak je stavlja ispod maslina kako bi spriječio rast trave. Pitamo ga za budućnost dubrovačke rude i sela uopće:
- Najveći je problem što mlađe generacije bježe od rada na zemlji i sa stokom. Imam 55 godina, u selu sam najmlađi poljoprivrednik. Treba li što drugo reći? Kako će čovjek povećati broj grla ako je u godinama, mora maknuti i onih pet koje ima.
Na poluotoku Pelješcu u Kuni na svom obiteljskom gospodarstvu jedan od uzgajivača dubrovačke rude je i Josip Antunović. Ima između 150 i 200 grla.
- Držimo je jer je naučena na ovo podneblje, teren i klimu, ona je tu doma. Najugroženija je, nikako da se podigne broj grla. Skoro je izumrla, ali stanje se popravilo – kaže Antunović pa spominje projekt koji je, kako smatra, spasio rudu. Naime, 2001. Hrvatski stočarski selekcijski centar u suradnji s Agronomskim fakultetom iz Zagreba i uz pomoć Dubrovačko-neretvanske županije pokrenuo je projekt 'Očuvanje i zaštita genotipa dubrovačke rude' što je rezultiralo povećanjem broja grla. No problem u očuvanju pasmine i dalje je što se po uzgajivaču uzgaja malen broj grla. Antunović po tom pitanju, sigurno je, odskače od prosjeka. Svjestan je kako je jako malo uzgajivača kao i grla rude ali poboljšanja može biti. Smatra kako bi Županija uzgajivačima autohtonih sorti trebala dati dodatne poticaje jer to je ipak kulturno blago. 'Svaka čast spomenicima ali i ovo ima vrijednost, to je spomenik življenja na ovim područjima', kaže ovaj uzgajivač brojnih životinja: uz ovce i magaraca, koza, krava...
Pitamo ga po čemu je dubrovačka ruda drugačija?
- Ona je jedina ovca na Mediteranu koja živi uz more a ima vunu od merina. Inače su sve ovce pramenke, imaju jako grubu vunu. Ruda ima odličnu vunu i bila je super ovca kad se vuna koristila. Jedan od razloga što je držimo je meso, jako je kvalitetno. Mi još i muzemo. Nije ona mliječna ovca ali nama dobro dođe – kaže nam Antunović pa će još o rudi:
- Kad je lijepo vrijeme voli biti vani ali kad je kiša ili velika studen nije joj drago. Dobro podnosi vrućinu. Druge sorte ovaca su poludivlje, ali ruda baš ne. Ona ima uredan način života, po noći je zatvorena. Ona je baš domaća.
Svake godine Antunovići polako povećavaju broj grla rude, pa će i nastaviti.
- Drugi kažu isplativija je neka druga vrsta. Meni je ruda najisplativija jer ona je jedina tu doma. Zašto bi miješao i dovodio neke druge vrste koje ne pripadaju ovom području. Nije zahtjevna previše. Osim ispaše treba nadohranu pogotovo tijekom zime, sijena, malo kukuruza, prekrupe, ječma – ističe ovaj uzgajivač rude i dodaje:
- Sad će se brzo početi kotiti. Prosjek za veliko stado je jedno i pol janje po ovci, u manjima mogu biti i dva. Očekujemo oko 200 do 220 janjića. Iako na taj broj puno toga utječe – zaključuje Antunović.
Iako je još uvijek najugroženija ne tako davno dubrovačkoj rudi je prijetilo izumiranje. Odlaskom mladih sa sela, potom ratni događaji i višemjesečna okupacija Dubrovačkog primorja, gdje se uzgajala gotovo cijela populacija rude, navodi naš sugovornik, doveli su do uništenja većeg dijela populacije. Preostala grla bila su pod utjecajem ostalih pasmina, pa je dubrovačka ruda kao pasmina gotovo nestala.
- Tek krajem 1998. osnivanjem područnog ureda Hrvatskog stočarsko selekcijskog centra, danas Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu počinje formiranje matičnih stada i organizirani rad na zaštiti dubrovačke rude – kaže mr.sc. Ivica Marić z HAPH.
Prema podacima Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, 2002. godine 20 uzgajivača imalo je tek 199 grla dubrovačke rude. Od te godine se bilježi stalni porast broja grla, a broj uzgajivača varira. Godine 2011. kod 34 uzgajivača bilo je ukupno 712 grla, a devet godina poslije, 23 uzgajivača imaju 1229 grla ove izvorne pasmine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....