Proljetno izdanje Mreže festivala Jadranske regije došlo je kao svojevrsni dodatni popravni ispit za portugalski film snimljen u koprodukciji s Belgijom i Francuskom “Alma Viva”, dugometražni redateljski i scenaristički prvijenac Cristèle Alves Meire.
“Alma Viva” je imala hrvatsku premijeru jesenas na jubilarnom Zagreb Film Festivalu, no mnogima je prošla ispod radara pored atraktivnijih naslova kao što su “Trokut tuge”, “Korzet”, “Poslije sunca”, “Alcarras”, “Osam planina”, “Blizu”..., među kojima je bilo i par hrvatskih poput “Sigurnog mjesta”.
Film je nedavno krenuo i u kina, nedugo prije Mreže festivala Jadranske regije, ali kinodistribucija je ograničene vrste.
Iako komercijalni potencijal “Alme Vive” nije velik, film bi zasigurno ispunio gledalište na nadolazećem FMFS-u, no za to je sada kasno s obzirom da je već imao festivalsku premijeru, makar je šteta s obzirom na prepoznatljivi mediteranski (seoski) ambijent i mentalitet likova.
Bilo kako bilo, “Alma Viva” je preporučljiva za ljubitelje festivalskih ostvarenja. Meira je u isti mah uspjela snimiti ne uvijek ujednačen, ali intiman film o odrastanju i tugovanju za bliskom osobom te obiteljsku dramu s blagim dodirom crnog humora i nadnaravnog, mističnog horora na temu vradžbina, vještica i demona, sukladno naslovu “Alma Viva” koji bi na engleskom bio “Living Soul” (“Živa duša”).
Protagonistica je djevojčica Salome (talentirana debitantica Lua Michel, redateljičina kćerka i alter ego kao lik) koja dolazi na selo kod bake Avo (Ester Catalao) na ljetovanje kao i svakog ljeta. Da ćemo zbivanja promatrati iz “sense of wonder” perspektive djevojčice, kao u “Tihoj djevojci” također sa ZFF-a, jasno je kad je redateljica pri početku filma snimi u krupnijem planu s naglaskom na njezine oči.
Avo i Salome su jako bliske i baka je spremna unuku podučiti vještičarenju i vradžbinama zbog kojih je seljani doživljavaju kao vješticu. “Imaš otvoreno tijelo i duhovi mogu ući u tebe”, govori baka Salome. Međutim, idilu Salomeina ljeta i djetinjstva ubrzo narušava iznenadna bakina smrt.
Obitelj se raspada bez Avo da drži članove na okupu, premda se njihove svađe mogu protumačiti i kao procesuiranje tuge, a lokalci im okreću leđa kad posumnjaju da bi Salome mogla biti opsjednuta. “To je vrag, vještica, ova djevojčica je opsjednuta”, kaže jedan seljanin.
Sumnja nije neutemeljena. Klinku opsjeda duh, i to (ispostavit će se) pokojne bake vještice. “Obrani me i zaštiti me, otjeraj demone oko mene u mojoj kući”, moli se Salome plišanom medi nakon što se vrata sobe otvore, kamera zaviri u mrak i tamo se na trenutak nastani za mrvu nelagodnog onostranog hororskog ugođaja.
Ipak, “Alma Viva” nije horor s centralnim motivom demonskog opsjednuća djeteta a la “Pretkazanje”, “Istjerivač đavola”, “Opsjednuta”..., neovisno o tome što će opsjednuta Salome napraviti i neke loše stvari (scena u kokošinjcu). Meiri nije do žanrovskog filma, već festivalskog pa je “Alma Viva” više “Alcarras” i “Amarcord” nego “The Exorcist”.
Opsjednuće je tu da baka, preko Salome, izrazi svoje nezadovoljstvo obitelji i načini disfunkcionalnu familiju funkcionalnom s “onoga svijeta”. Katarzična kiša u završnici stiže kao naručena za kraj filma i potvrđuje da portugalsku redateljicu treba držati na oku i pratiti njezin filmaški razvoj.