"Hvala ti što si me držao za ruku." – "Pariške uspomene" (2022.)
Brat francuske filmašice Alice Winocour (redateljica "Proxime", koscenaristica "Mustanga") našao se u dvorani Batlacan na koncertu grupe Eagles of Death Metal tijekom terorističkog napada na Pariz u studenom 2015. i ona se dopisivala s njime preko poruka. Srećom, Jeremie Wincour je preživio masakr, ali trauma je ostala i o toj traumi je njegova sestra snimila film "Pariške uspomene" ("Revoir Paris"/"Paris Memories"), premijerno dostupan na HBO Maxu.
"Pariške uspomene" su drugi prošlogodišnji film na ovu temu koji gledamo u Hrvatskoj nakon kinodistribucije "Napada na Pariz" i jedan ne može biti različitiji od drugoga. Spomenuti film, izvornog naslova "November", bio je dokudramski akcijski triler o lovu na teroriste.
S druge strane, "Revoir Paris" je osobna, intimna psihološka drama fokusirana na ženu (novinarka/prevoditeljica Mia u tumačenju Virginie Efire) koja je preživjela napad i pokušava sastaviti rasuti "puzzle" sjećanja na traumatični događaj poput detektivke vlastitog uma.
Film biva dramski životan naglašavajući sitne detalje u životima i sjećanjima likova, od proslave rođendana za susjednim stolom u bistrou do polovice nepojedenog jogurta u hladnjaku i uopće toga o čemu ljudi razmišljaju u pojedinom trenutku. Međutim, zajedničko im je što samom terorističkom aktu ne pristupaju senzacionalistički. "Napad na Pariz" nije uopće prikazao napade, dok "Pariške uspomene" ovjekovječuju situaciju samo u jednom od napadnutih bistroa.
Tu se Mia zatekla sama i u odsudnom je trenutku otišla u WC oprati tintu s ruke. Pucnjava, vriskovi i panika preplavljuju bistro u kratkoj, ali šokantnoj sceni napada i zvuk je redateljici bitniji od slike, tj. ono što čujemo naspram onoga što vidimo, a zbivanja većinski dočarava iz Mijine limitirane perspektive dok leži potrbuške na podu i teroristi ubijaju goste "kao da kupuju cigarete".
Što je dalje bilo, Mia se ne sjeća, ali se želi sjetiti da bi mogla krenuti dalje sa životom. Mijina sjećanja su u krhotinama poput čaše koja joj je ispala pri početku filma i razbila se na komadiće. Je li moguće da se Mia sakrila u WC i blokirala sve druge misleći samo na sebe, kako je optužuje jedna žena (Anne-Lise Heimburger), također preživjela iz pokolja u bistrou?
Mic po mic, ona se sjeti da je držala nekog za ruku i ispostavit će se da je to tamnoputi kuhar-imigrant (Amadou Mbow) koji ju je tješio kad su se skrivali, stoga ga ona želi pronaći i doznati je li živ, dok ostvaruje kontakt sa savjetnicom (Maya Sansa) i istovremeno se emotivno zbližava s ranjenim bankarom (Benoît Magimel; "Priča s Pacifika") i djevojkom koja je izgubila roditelje u napadu (Nastya Golubeva Carax; kćerka Leosa Caraxa, redatelja "Svetih motora" i "Annette").
Jedna od najistaknutijih francuskih glumica današnjice Efira ostvaruje dosad vjerojatno najbolju ulogu ("Sibyl", "Noćna smjena", "Benedetta") za koju je osvojila nagradu Cesar, a Wincour suptilno upućuje na važnost sjećanja i zajedništvo među često suprotstavljenim crnim i bijelim Parižanima. "Revoir Paris" katarzički podcrtava snagu ljudske povezanosti kao humani film o nehumanu događaju.