Svaki je putopis životopis. Ako ne vlastiti, onda barem tuđi. Da nije, takvu bi literaturu pisali geolozi i botaničari, a čitali izletnici.
Ivan Lovrenović tom se književnom vrstom bavi od početka svoje spisateljske karijere, dakle, već dulje od pedeset godina, pa se ne treba čuditi što je osobnu kompilaciju takvih tekstova poželio sabrati između korica jednoga sveska pod naslovom “Putovi su, snovi li su”. Koliko god oni svjedočili o kilometraži skitnje i brojnim postajama na dugom, zapravo neprekinutom putovanju, valja ih čitati i kao miljokaze u biografiji čovjeka koji odavna uživa u reputaciji važnog autora i, oprostite na patetici, savjesti Bosne.
Kako je i red, putopisac Lovrenović ne kreće se samo u prostoru, nego i u vremenu, ne piše samo o proživljenome, neg...