Ovo je priča o Majama i Goranu Ugrinu, Sinjaninu koji se poslije 49 godine studiranja, rada i života u Zagrebu vratio u alkarski grad. Iako je cijeli radni vijek proveo na HTV-u gdje je desetljećima producirao i u tom segmentu obnašao odgovorne dužnosti njegov unutarnji "crv", ucijepljen studiranjem arheologije, stalni mu je pokretač neutažive znatiželje usmjerene na stare civilizacije. Minulog studenoga Goran je bio na još jednom istraživanju, ovaj put u Gvatemali. Za čitatelje Slobodne Dalmacije izabrao je nekoliko fotografija s najupečatljivijim motivima, a autor teksta koji je pred vama je Mladen Postružnik, nekadašnji Goranov suradnik na HTV-u koji već desetljećima živi i radi u toj srednjoameričkoj zemlji.
- Čuj, nećemo imati puno vremena, nemoj kuhati ručak, hajdemo na Mercado Central nešto pojesti – poruka je Gorana preko Whatsappa.
Pa normalno da nećemo imati vremena kad je onaj ludi i već 22 godine aktivni vulkan Fuego opet ubrzao riganje pepela, a nestašni gvatemalski vjetrovi ponesoše ga ravno prema aerodromu La Aurora. A United Airlines čuva svoju opremu. I tako je Goran noćio u Cancunu a ne u Guatemala Cityju. Pegula!? Smještaj smo našli kod veselih majanskih teta u jednom od brojnih restorana glavne tržnice, desetak metara ispod razine ulice, te se spremamo "daviti" u cocidu, caldu i ostalim specijalitetima majanske kuhinje oplemenjene iberoameričkim utjecajima.
Povijesno, etnički, Gvatemala je svojevrsni melting pot, miks Latinosa koji ovdje mogu biti Ladino (mješavina domorodaca i Španjolaca, ali koji imaju hispanska prezimena), a kojih je oko 54 posto, pa raznih majanskih naroda, kojih je oko 43 posto te nekih 3 posto ostalih koji se ne svrstavaju u ova dva nacionalna tima, već su ili pripadnici nemajanskih domorodaca Xinca, crnaca Garifuna ili oriđiđi došljaci kao potpisnik ovih redaka.
Čudno je to, rekoh Goranu, kako ljudi o Majama razmišljaju kao nekom drevnom i izumrlom narodu, a oni živi i zdravi, ponajprije ovdje u Gvatemali, zemlji koja jedina cijelim svojim prostorom pokriva njihov povijesni teritorij. Zato turistički slogan i glasi "Srce svijeta Maja". Računica kaže da u zemlji od današnjih 19 milijuna ljudi Maja mora biti nešto više od 8 milijuna, sa svojim jezicima, običajima, kao i nama čudnim prezimenima. Eto, naša kantautorica se zove Sara Curruchich, pa da dođe na turneju po Hrvatskoj zvali bismo je Sara Kuručić. A ona pripada narodu Maja Kaqchikel, drugome po brojnosti.
- Kakav je daljnji raspored? – pitam Gorana koji se odlučio na kratak posjet Gvatemali da vidi taj legendarni El Mirador tamo daleko na sjeveru, u ravnicama Petena.
- Popodne letim u Flores, i onda sam tri dana tamo. Prvo obnoviti gradivo na Tikalu, a onda dan odmora pa let helikopterom na El Mirador – kaže on.
Pokušali smo dan odmora pretvoriti u odlazak na drevni grad Yaxha, smješten između dva jezera, ali smo kasnije saznali da se srušio most. Pegula. Ali, normalno je to u Gvatemali: u kišnoj sezoni od sredine svbnja do kraja listopada voda odronjava ceste, ruši mostove, parkira stijene ljudima u dnevne i spavaće sobe. Onda "zasviraju" aktivni vulkani kojih je ovdje klasični trio: agresivni Fuego (Vatra), mali prgavi Santiaguito i totalno nepredvidljiva Pacaya. Fuego nudi nešto što na svijetu nema: kako je povezan sa sestrinskim ali neaktivnim Acatenangom te slične visine, iz Antigue Guatemale možete na turu uspona na Acatenango, pa onda s vrha gledati erupcije Fuega. Uobičajeni je ritam 4 izbacivanja na sat, a sada kad je došao Goran, Fuego je odlučio ubaciti u treću i riga devet puta na sat. Aktivni vulkan izbliza i intimno!
U sjeni tih svih pegula i kataklizmi, narod ili narodi Maja živjeli su jako dugo i sretno. Od kada se počeo upotrebljavati LIDAR (radarsko istraživanje čega sve ima pod prašumskim pokrovom po Gvatemali) na vidjelo je izronila nevjerojatna istina. Umjesto gradova-državica poput otočića na toj vapnenačkoj ravnici, pred našim se očima ukazuje drugačija slika: plodna ravnica povezana prometnicama, gradovi raznih veličina, planska poljoprivreda koja je uzdržavala stanovništvo dosta brojnije nego što smo mislili.
I onda negdje u 10. stoljeću u tom južnom dijelu Svijeta Maja dogodilo se nešto neobično: ljudi napuštaju gradove, njih obuhvaćaju šume, civilizacija trpi propadanje. Najbliže istini bilo bi reći da se dogodio splet okolnosti. Duže suše, prenaseljenost, društvene promjene (neki autori nalaze čak i promjene u religiji), oružani sukobi, možda i neka bolest usjeva ili jednostavno nedovoljna plodnost tla. Uglavnom, taj splet donio je probleme koje dotadašnja struktura organizacije nije mogla riješiti. I Maje su se preselili na visoravni, gdje su nastavili graditi urbana središta na isti način, ali kao umanjene kopije.
Naša pogreška u gledanju na Maje ogleda se i u tome što na prvi pogled zaključujemo kako se radi o civilizaciji koja je imala početak, rast, vrhunac i taj nesretni završetak u 10. stoljeću. Nakon otkrića u arheološkom bazenu El Mirador – Calakmul mogli bismo razmišljati o nekoliko vrhunaca.
Čuveni i arheološki dosta obrađen Tikal predivan je grad iz Klasičnog razdoblja Maja, a vrhuncem između drugog i devetog stoljeća poslije Krista, no El Mirador je cvao u Pretklasičnom dobu, od 10. do 2. stoljeća prije Krista (neki radoblje produžuju do 2. stoljeća poslije Krista). Dakle, glavno pitanje nije gdje su ti gradovi, nego - kada su nastali ti gradovi. Ono što je LIDAR otkrio oko El Miradora zvuči kao fantastika: na površini od oko 1.700 četvornih kilometara je oko 1.000 naselja, povezanih s oko 160 kilometara prometnica (pješačkih, nema ni kotača ni tovarnih životinja), tu su platforme, piramide, rezervoari vode, bazeni, kanali. I kad nam LIDAR sve to otkrije, da bismo saznali detalje o životu tih ljudi moraju nastupiti arheolozi, minuciozno raditi svojim lopaticama i četkicama, a sve to košta. I traje. A Gvatemala ima popisanih 11.000 arheoloških lokaliteta. Pa vi budite nestrpljivi!?
Sva ta čuda ostavila su arheološki svijet pomalo u zbunjozi. Evo primjera: glavna piramida kompleksa El Mirador zove se La Danta. Danta je inače lokalno ime za jednu vrstu tapira, prašumske svinjice. Piramida je visoka 72 metra, nadmašuje onu piramidu Dvoglave Zmije iz Tikala za kojih 2 metra visine. Dakle, tu imamo 2.800.000 kubnih metara materijala, što je oko 200.000 više od Keopsove piramide u Egiptu. No, piramida se nalazi na platformi visine 100 metara i sada rasprava ide kako u sklopu tog cijelog objekta treba shvatiti tu platformu. Onda neki tvrde da nije to 100 metara, pa krenu rasprave, a zec je doslovce još u šumi, gdje treba raskrčiti, raskopati, izmjeriti. Dakle, tih 72 metra viri iz zemlje, a još 100 metara je ispod. A ima tu još platformi, čija visina ide do 25 metara bez problema, također piramidalnog oblika.
- Čuj Gorane – rekoh svoj zaključak prijatelju – bolje bi bilo da se oni prime lopate nego rasprave.
Uglavnom, oko tog naroda Maja ili tih naroda Maja još je jako puno nedoumica, a posebno se ističe odnos Maja i Olmeka. Olmeci su stariji narod, smatraju se prvom važnom civilizacijom Meksika i Srednje Amerike. U Guatemali, njihovim se utjecajem smatraju lokaliteti Takalik Abaj i La Democracia, ali tih je ostataka malo. One velike kamene klesane glave, o kojima postoje i fotografski dokazi – nestale su. Olmeci kao da nam izmiču, kao da se kriju, mistični su s tim svojim primarno kulturnim utjecajem. I oni nestaju baš kada El Mirador ulazi u svoje zlatno doba, u 3. stoljeću prije Krista.
Priča o Olmecima priča je o jednoj drugoj pojavi – sinkretizmu: praksi kombiniranja različitih uvjerenja i različitih škola mišljenja, spajanja ili asimilacije nekoliko izvorno različitih tradicija. Sinkretizam bi bio odgovor na pitanje što se događa kad jedna kultura umire, nestaje, a druga se uzdiže i razvija preuzimajući elemente tih prethodnika, ali proizvodeći neku novu paradigmu. Kad Olmeci daju nešto Majama ili Astecima, to bismo nazvali normalnim prijenosom, ali prijenos nije uvijek bez potresa. On nije uvijek nježna evolucija.
Majama se to dogodilo dolaskom Španjolaca. To je bila kataklizma. Dolaze ti neobični ljudi drukčijeg svjetonazora i na silu mijenjaju stvari. Odjednom Maje moraju ići u katoličku crkvu, učiti skroz novu priču s Bliskog Istoka udaljenog kojih 12.000 km i usvajati drugačije vrijednosti. I što se događa? Sinkretizam.
Priče iz kolonijalnog doba, kada nisu krvave, imaju i elemente humora. Španjolci brzo po dolasku počinju graditi crkve, ali one svojim mističnim mrakom i treperenjem svijeća nikako ne privlače majansko stanovništvo. Onda konkvistadori naređuju – u crkvu ili ode glava. Maje dolaze do crkve, ali ne ulaze unutra. Onda pametniji svećenici, shvaćajući u čemu je stvar, grade velike trijemove na prvim crkvama, pa Maje slušaju mise izvana. Pritisak je velik, otpor novoj kulturi snažan. I tako nastaju neobične crkve s trijemovima, onda crkve izvana šareno obojane biblijskim prizorima, crkve s većim vratima i prozorima, svjetlije, a na freskama i slikarijama Isus na Posljednjoj večeri jede tipično američko bilje, kukuruz, rajčicu, krumpir, grah.
I to je mala pobjeda inače poraženih Maja. Sinkretizam je danas jako dubok. Recimo, na obali jezera u Gvatemali vidite ljude kako uz križeve pale svijećice i postavljaju cvijeće te pomislite – eto stvarno posvećenih katolika. Da, ali vam nitko neće reći da ti ljudi uz tradicionalno domorodačke križeve obavljaju obred molitve majanskom Bogu Kukuruza za bogatiju žetvu.
Onaj duh koji je gradio El Mirador prije dvije i pol tisuće godina nesalomljivo živi u današnjoj Gvatemali.
On se sam mijenjao kroz milenije, stvarao nove priče, preuzimao i doslovce gutao sve što bi naišlo. Mitska braća, stvaratelji svijeta Hunahpú i Ixbalanqué iz mita o stvaranju Popol Vuh i dalje plivaju kroz sve nedaće i pegule modernoga svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....