Ivica Buljan ispričao nam je sve o iščekivanoj splitskoj premijeri: ‘Može se obožavati Bacha, a biti moralna hulja‘

Redatelj Ivica Buljan i ovog se Splitskog ljeta vraća temama koje obilježavaju njegov redateljski opus – srazu umjetnosti i politike, društvenim krizama te čovjeku suočenom sa svijetom koji gubi svoja uporišta. Izbor romana "Herscht 07769" mađarskog nobelovca Lászla Krasznahorkaija stoga djeluje gotovo očekivano. Premijera, kao središnji dramski događaj ljetne sezone je u srijedu, 29. srpnja u Dujmovači.

Roman, napisan kao jedna jedina rečenica, spaja filozofiju, politiku, glazbu i religiju u priči o Europi suočenoj s krizom identiteta, rastom ekstremizma i gubitkom autoriteta. Takav književni predložak pred svakog redatelja postavlja pitanje kako njegov jedinstveni ritam i slojeviti misaoni tok prevesti u kazališni jezik.

– Ta beskonačna duga rečenica Lászla Krasznahorkaija toliko je organska da uopće ne djeluje umjetno ili nametnuto, niti kao da je naknadno konstruirana. Imam osjećaj da je povezana upravo s likom Floriana Herschta. U neuroznanosti tek posljednjih desetak godina ozbiljnije otkrivamo koliko je mozak složena struktura. Čak i kada analiziramo vlastitu misao, vidimo da se ona naizgled izgubi, a zatim se neočekivano nastavi na nekom drugom mjestu, dok su rupe popunjene digresijama. Sve je zapravo kompleksna mreža. Vjerojatno je upravo to bila ideja – spojiti stil pisanja s tim, još uvijek nedovoljno shvaćenim, Florianovim načinom razmišljanja.

Fascinirali su me romani čileanskog autora Benjamína Labatuta o znanstvenicima koji su promijenili povijest čovječanstva, a istodobno su imali različite psihičke poteškoće ili poremećaje. Upravo zato fascinira Florianova rečenica koja prati tok misli.

Florian Herscht nema socijalne vještine, ali se na predavanjima profesora Köhlera odjednom pronađe u kvantnoj fizici. Potpuno razumije ono što većina nas nikada ne uspije pojmiti i dolazi do zaključka da će svijet jednoga dana nestati na isti način na koji je i nastao. U jednoj jedinoj rečenicu László Krasznahorkai uspijeva organski uvesti toliko različitih likova.

Jedan od ljudi koji me najviše naučio o književnosti bio je profesor Gajo Peleš. Od njega sam prisvojio da su forma i sadržaj nerazdvojivi. Kod Krasznahorkaija forma nije ukras, nego način na koji roman misli. Zato njegovi romani toliko fasciniraju i zato sam ih uvijek želio prenijeti u kazalište.

Posebno bih istaknuo prevoditeljicu Kseniju Detoni, koja je napravila izvanredan, ingeniozan posao. Dok smo radili predstavu, Ivan Penović i ja stalno smo se vraćali njezinu prijevodu jer nas je vodio kroz ritam i logiku rečenice. Često smo govorili kako nas njegova sintaksa podsjeća na Krležinu. To nije slučajno. Krleža je, zahvaljujući poznavanju mađarske književnosti i jezika, u svoje djela unio drukčiji ritam rečenice, pa nam je na neki način pomogao da se lakše osjetimo i pripremimo Krasznahorkaijev jezik.

Umjetnost i nasilje

Glavni negativac je Boss koji iskreno obožava Bacha, govori o ljepoti umjetnosti, a istodobno predvodi nasilje. Razbija li Krasznahorkai time jednu od najvećih europskih iluzija – da nas visoka kultura sama po sebi čini boljim ljudima?

– Boss je otvoreno neonacist. U hrvatskom prijevodu njegovi se sljedbenici nazivaju "nacićima", što ih dodatno ironizira. Okupljaju se u svojem skrovištu, razvijaju ideje usmjerene protiv Židova i migranata, a kada se u gradu pojave grafiti s motivom vuka na Bachovim spomenicima, odmah uvjere građane da su ih napravili migranti.

Obično pretpostavljamo da su ekstremisti vezani uz neku trivijalnu ili primitivnu kulturu, a ovdje je upravo suprotno. Boss je opsjednut Bachom i prisiljava svoje sljedbenike da slušaju njegovu glazbu. Lokalni orkestar proglašava "Kanskim simfoničarima", što je potpuno groteskno.

Krasznahorkai time pokazuje da ljubav prema visokoj kulturi nije nikakvo jamstvo humanosti. Može se biti veliki obožavatelj Bacha, a istodobno moralna hulja. Ni visoka ni niska kultura same po sebi nisu jamstvo humanističkih vrijednosti.

Upravo Bach, njegova glazba, postaje ključ Florianove preobrazbe?

– Posebno je zanimljiv način na koji Boss manipulira Florianom. U Krasznahorkaijevim romanima i filmovima Béle Tarra po njegovim scenarijima, često nalazimo mladog čovjeka koji je drukčiji od svoje okoline i kojeg preuzima neka dominantna figura. U ovom slučaju to je Boss.

Prisiljava Floriana da sluša Bacha i upravo se tu događa jedan od najzanimljivijih obrata u romanu. Dok ga u početku sluša gotovo protiv svoje volje, Florian postupno počinje razumijevati Bachovu glazbu, a kroz nju i dešifrirati svijet oko sebe.

Bach je, muzikološki gledano, temelj zapadne glazbe, skladatelj strukture. Kao što profesor Köhler pokušava razumjeti nastanak svemira, tako i Bachova glazba nosi harmoniju koja odgovara samom ustroju svijeta. Vrlo je duhovit detalj u Florianovim pismima Angeli Merkel, u kojima joj piše da zna kako ona više voli Wagnera. Wagner je romantičan i sentimentalan, a Bach je matematičar. Njegova se glazba ne može svesti na emocije poput tuge ili sreće; ona funkcionira kao savršeno organizirani sustav.

I upravo kada Florian počne razumijevati Bacha, počinje razumijevati Bossa, neonaciste i surov svijet u kojem živi.

Pisma Angeli Merkel

Florian Herscht uporno piše Angeli Merkel kao da još vjeruje da negdje postoji autoritet sposoban uspostaviti red – upravo u doba kad nestaju veliki svjetski politički autoriteti.

– Roman je pisan u vrijeme kada je Angela Merkel bila njemačka kancelarka. Kad pogledamo današnju Europu, čini mi se da je njezinim odlaskom s političke scene nestala posljednja figura moralnog autoriteta. Bila je konzervativna političarka, ali je istodobno uživala poštovanje cijele Europe jer je predstavljala neku vrstu stabilnosti.

Nijemci su je zvali Mutti – mama. To je freudovski motiv. Ta Mutti nije samo majka, nego i fizičarka. Upravo zato Florian vjeruje da će ga mama razumjeti. Uvjeren je da će ona okupiti najbolje svjetske znanstvenike i pronaći rješenje za spas svijeta, što je potpuno naivna, ali istodobno i dirljiva ideja. Predstavnik je običnog, pristojnog čovjeka koji želi vjerovati da "ipak postoji nekakav red". Tek kada shvati da je Boss cijelo vrijeme manipulirao njime i građanima, prestaje biti promatrač i odluči djelovati. To je njegova, ali i čitateljeva najveća preobrazba u romanu.

Grafiti su jedan od okidača u romanu?

– Grafiti svuda oko nas i gotovo ih više ne primjećujemo. Prije desetak godina svaki bi uznemirujući grafit, ZDS ili svastika, izazvao reakciju javnosti. Danas živimo okruženi grafitima koji pozivaju na mržnju ili nasilje i na njih gotovo više nitko ne reagira. To je postalo tužan dio svakodnevice.

U romanu grafit ima dvostruku funkciju. S jedne strane nagrđuje prostor, skrnavi spomenike i kulturnu baštinu, a s druge postaje političko oružje. Najzanimljivije je što na kraju otkrivamo da pravi grafiter nije onaj kojeg smo očekivali; Boss naručuje grafite kako bi ih mogao pripisati migrantima i tako izazvati strah među građanima.

Na kraju shvatimo da su oni koji navodno štite grad zapravo proizveli cijeli problem. Grafiter ostaje umjetnik, ali njegova umjetnost postaje instrument nasilja. Tu se ponovno susreću dvije velike teme romana – umjetnost i nasilje.

Krasznahorkai ipak ne traži jednog konkretnog krivca, nego neprestano propituje smisao humanosti. Što je važnije?

– Vrlo je pesimistična, ali nikada nije pojednostavljena. Ne kaže da je za sve kriva jedna osoba ili jedna ideologija. Njega zanima raspad svijeta u kojem živimo.

Ono što je herojsko u romanu jest činjenica da upravo Florian – potpuno običan, gotovo nevidljiv autističan mladić – na kraju odluči stati protiv svega što uništava društvo: nasilja, ekstremizma i svih onih koji normalan život čine nemogućim.

Posebno me je dirnuo Krasznahorkaijev govor prilikom dodjele Nobelove nagrade. To je, po mom mišljenju, jedan od najljepših i najhumanističkijih govora koje sam pročitao posljednjih godina. U njemu govori o jednoj novoj vrsti anđela, što me je podsjetilo na Handkeovo i Wendersovo Nebo nad Berlinom. Nekada su ih veliki renesansni slikari prikazivali s krilima, a danas i dalje postoje, bez krila i haljina, samo su skriveni među nama. Florian Herscht je jedan od takvih ljudi – naizgled neprimjetan, običan čovjek koji pokazuje da u ovom svijetu još uvijek postoji mogućnost dobrote i humanosti.

Trenutak prosvjetljenja

U romanu postoji trenutak prosvjetljenja. Zašto vam je on toliko važan – i kao redatelju i kao čitatelju?

– To mi je možda najljepši motiv u cijelom romanu. Podsjetio me na suvremenog francuskog pisca Édouarda Louisa, koji mi je i prijatelj. Odrastao je u jednoj od najsiromašnijih regija Francuske, u obitelji potpuno udaljenoj od kulture. Roditelji ga nisu željeli dalje školovati, ali je u jednom trenutku sam počeo otkrivati klasičnu glazbu.

To je fascinantno jer se ne događa nikakvo čudo: sjedio je u školskoj knjižnici i slušao. Prisilio se slušati i onda je zavolio. Nitko se ne rađa s razumijevanjem klasične glazbe, do nje se dolazi obrazovanjem, iskustvom i upornošću, najčešće u obiteljskim okolnostima, samo ponekad i svojom inicijativom. A svim ljudima treba omogućiti taj prvi susret s velikom umjetnošću.

Možda je prosvjetljenje riječ koja najbolje opisuje ono što osjećam i zato toliko volim Krasznahorkaija. Kod njega uvijek postoji trenutak u kojem se nešto otvori. Za Floriana je to Bach. Kod mene se takvi trenuci događaju kroz čitanje. Pročitate jednu rečenicu ili čujete nečiju misao i ona vas nosi danima, promijeni način na koji promatrate svijet.

Kako ste došli do lokacije na Dujmovači i zašto vam je bilo važno da prostor ne bude samo kulisa?

– Za to je najzaslužnija Duška Boban koja se bavi istraživanjem i valorizacijom splitske industrijske arhitekture. Razgovarali smo o različitim prostorima u Splitu i ona je predložila Dujmovaču, odnosno elektranu koju je projektirao Josip Kodl. Ostao sam fasciniran; ta zgrada izgleda gotovo kao svemirski brod usred industrijsko-trgovačke zone. Odmah sam pomislio da bi upravo ondje trebalo igrati ovu predstavu.

Volio bih da se taj prostor jednog dana obnovi jer je riječ o iznimno vrijednom spomeniku industrijske arhitekture. Nije važna samo zgrada nego i cijeli okoliš, odnos između arhitekture i pejzaža koji je oblikovan oko nje. Važno je dovesti publiku na mjesto koje većina Splićana nikada nije vidjela i najvjerojatnije će je prvi put posjetiti.

Mali pogon na Dujmovači

Na scenu izvodite gotovo cijeli splitski ansambl?

– Više od dvadeset i pet glumaca, uz orkestar od jedanaest mladih glazbenika s Akademije koji uživo izvode Bacha. Kad tome dodate tehniku, scenografiju i cijelu logistiku, dobijete pravi mali kazališni pogon. Upravo je to ono što me veseli.

Na sceni su gotovo svi glumci splitskog HNK, uz dvojicu gostiju iz Slovenije – Marka Mandića i Roberta Waltla. Mandić igra Bossa, Waltl igra Rosarija i glumci su to koji su mi tijekom godina postali scenski alter ego, toliko često smo surađivali.

Floriana Herschta igra Stipe Jelaska, po mom mišljenju veliki mladi glumac istančanog senzibiliteta, za kojeg jednostavno treba tražiti što kompleksnije uloge. Goran Marković tumači profesora Köhlera, Mijo Jurišić svojevrsnu moralnu protutežu Bossu, a moja Snježana Sinovčić iz "Lisice" igra Florianovu sliku Angele Merkel, ujedno predstavlja i glas autora. Doista ne bih želio nikoga izostaviti jer je riječ o zrelom i spremnom ansamblu.

Okupili ste i brojnu autorsku ekipu.

– Asistent režije je mladi splitski student režije Jakov Tralić, a Ivan Penović, koji je adaptirao roman, sudjeluje i u dramaturškom procesu, kao i Robert Waltl. 

To me podsjeća na njemačka kazališta u kojima sam radio, gdje se oko svake predstave okuplja velika skupina suradnika. Takav kolektivan način rada jako mi odgovara jer predstava od toga uvijek dobije novu energiju.

Neizmjerno velik posao radi kostimografkinja Ana Savić Gecan čiji rad daje onaj snažan pečat predstavi, kao i scenografija Aleksandra Denića. Mladi skladatelj Lukša Vučić vodi orkestar i svoju autorsku glazbu isprepliće s Bachovom. Mislim da će spoj svih ovih kreativaca označiti ovu predstavu, koju upravo sjajno vodi inspicijentica Sonja Dvornik.

Split ima posebnu energiju i osjećam da ovdje mogu napraviti nešto što drugdje ne bih mogao. Nadam se da će publika to prepoznati.