Škotski liječnik i misionar David Livingstone tri je desetljeća proveo u Africi i najviše pridonio istraživanju toga kontinenta. Otkrio je Viktorijine slapove, jezera Nyasa, Mweru, Bangweulu, izvor rijeke Nil i pitaj boga što sve ne, pa se ne treba čuditi što uživa u reputaciji neke vrste Kolumba Crnog kontinenta, čovjeka koji je Europljanima de facto otkrio Afriku.
E, to što je Livingstone značio za cijeli svijet, za ovaj je naš malešni dio tog istog svijeta bio Miljenko Smoje: čovjek koji je otkrio Dalmaciju, prvo nama Dalmatincima, pa onda i svima drugima.
Nema toga mista, ma koliko malešno, zatureno i skrajnuto ono bilo, do kojeg on nije prije ili kasnije stigao – gajetom, na tovaru, pješke ili automobilom – i saslušao ispovijedi njegovih rijetkih preostalih stanovnika, slažući gusti, delikatni mozaik života u čudesnom podneblju kojeg je obožavao. Do te mjere da je svojedobno s punim uvjerenjem zapisao: „Volin bit bolestan u Dalmaciju, nego zdrav u Beču.“
Naravno, u mnoga se mjesta često vraćao, prateći i bilježeći kako se ona kroz desetljeća mijenjaju, rastu i bujaju ili se, pak, pretvaraju u sjenu svoje nekadašnje važnosti i veličine. Nema, međutim, nikakve sumnje da je od svih dalmatinskih malomišćanskih dragulja najdulje i najviše volio Pisak.
Prvi put tamo su ga doveli roditelji još kao petogodišnjeg dječaka, tamo je pronašao zaklon od vjetrova dvaju ratova i trajno utočište kad god bi osjetio potrebu za povlačenjem u prisni, topli, familijarni ambijent.
„Kad san umoran, svega štuf, dešvan, šporak, pun smoga i benzina, rašpava grla i suvi just, onda se gren čistit i ličit u jedan mali porat. Isto ka ča stari ruzinavi vapor gre u škver na reparaturu. Pisak je moje sklonište i moja klinika”, zapisao je u članku objavljenom 1974. godine u zagrebačkom “Vjesniku u srijedu”.
Drugi navrnuti (ili posvojeni) Piščanin, Boris Dežulović, poželio je na jednome mjestu sabrati sve tekstove staroga meštra posvećene malome portu, vjerujući da će se naći dovoljno materijala za jednu tanku brošuru koju će, na veselje malobrojnih mještana, umnožiti u stotinjak primjeraka.
Neambiciozni projekt utekao u roman
A onda mu je taj skromni, neambiciozni projekt – štono bi rekao veliki Goran Zloić Zloja, utemeljitelj truck lita – utekao u roman, veliki roman o, kako je sam zapisao, dalmatinskom dvadesetom stoljeću pod naslovom „Libret o našem malom portu“. Ispostavilo se, naime, da je Smoje o Pisku ostavio skoro tristo kartica svjedočanstava, još iz vremena dok je bio mladi novinar „Slobodne Dalmacije“, pa sve do zadnjih dana svoga života.
Iz ove perspektive, ti se rani radovi čine možda i najzanimljivijima, jer dovode u pitanje uvriježenu ocjenu kako je stari meštar pronašao svoj autorski glas tek nakon što je počeo pisati na jeziku svoga zavičaja. Tu ocjenu, međutim, moćno demantira reportaža pod naslovom „Krvavo more Vrulje“ iz 1954. godine, malo žurnalističko remek-djelo ispisano na književnom standardu, s tek ponekim lokalizmom koji daje osebujni začin tekstu.
Samo godinu kasnije, Smoje se pod naslovom „Đavolski ljudi na maloj rivijeri“ predstavlja kao već dovršeni autor samosvojne poetike po kojoj ćemo ga desetljećima kasnije prepoznavati. U vremenu kad je cvalo zapovjedno novinarstvo čiji se smisao iscrpljivao u tome da uvjeri čitatelje kako žive u najboljem od svih mogućih svjetova, on tekst započinje rizičnom opaskom kako naši ljudi ne mogu sebi priuštiti ono u čemu uživaju gosti iz zapadne Europe:
„Limuzine pred prvorazrednim hotelima. Prođe naš čovjek, pa pomisli: kako žive ti stranci? I gleda: Deutschland, France, Zürich, Bruxelles, svi imaju automobile, svi putuju, svi žive.
Dolaze bijeli izletnički parobrodi, rasvijetljeni užitak plovi, muzika, bijeli frakovi, toalete na palubi.
– Kako žive ti stranci?
A eto, nama naši godišnji odmori propadaju. Skup je za nas naš Jadran. Kad bismo mogli jeftino ljetovati, znali bismo i mi, dakako, itekako znali!“
‘Da je cijankalij, ne bi se otrovali‘
Taman kad ti se učini da je mladi, prčeviti novinar otišao predaleko u kritičkom seciranju naše društvene stvarnosti, on okreće pilu naopako, počinje se šegačiti na račun njemačke škrtosti i subverzivnu reportažu skreće na kolosijek humoreske o nesukladnim mentalitetima domaćega svijeta i njihovih gostiju:
„Stoji na stolu kao sveto otajstvo. Ein liter – 15, 16 ljudi.
Da je cijankalij, ne bi se otrovali.
I taj luksus ne priušte svaki dan.
I sad ja mislim. Da onako ne piju, recimo, naši obalni radnici, nego da odluče tjerati turizam – ili ja koji pišem ove retke i toliko žudim Pariz, a nemam novaca za to – kad bismo se mi odrekli vina, kave i cigareta, bože moj, što bismo mogli biti turisti! Oni bi mogli svake godine da prokrstare svijetom, a ja da sjedim u Parizu. Ovako, umrijet ću, a Pariza vidjet neću.“
Priređivač izdanja i njegov nakladnik, riječki „Ex libris“, zaslužuju duboki naklon zato što su na jednome mjestu sabrali tekstove među kojima je i lijep broj onih koji će predstavljati otkriće čak i za najbolje poznavatelje Smojina prebogatog opusa.
Bilo bi lijepo kad bi piščanska kompilacija nekoga potaknula da se upusti u sličan pothvat, pa sastavi, recimo, supetarsku hrestomatiju, jer je, poslije malog porta pored Vruje, upravo velika bračka luka bila njegovo najdraže utočište.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....