Koji je ono pas? Zapitat će se tako mnogi vidjevši u šetnji ili tijekom njihove igre s vlasnicima gomilu veselih četveronožaca raznih pasmina, ali i mješanaca među kojima je na prvi pogled ponekad teško odrediti o kojoj se točno pasmini ili mješancu u tipu radi.
Ali ima jedan pas za kojega nitko od mladih i starijih širom svijeta neće postavljati nikakva pitanja, jer će odmah znati o kome se radi čim se pojavi u "kadru" sa svojim prepoznatljivim bijelim "ogrtačem" s crnim mrljama.
Dalmatinski pas ili dalmatiner, kojega su prije Hrvata mnogi htjeli prisvojiti, a i daleko su bolje i ranije prepoznali njegov ogromni marketinški potencijal, jedna je od sedam priznatih hrvatskih autohtonih pasmina, koja je još starija i još slavnija od hrvatskog ovčara kojega smo prvoga predstavili.
Naše kinološko blago proslavljeno je i u književnom i filmskom svijetu, koji je davno brzo uočio i eksploatirao izniman potencijal psa s crnim mrljama.
Počelo je s engleskom dramaturginjom Dodie Smith, koja je 1956. godine izdala krasnu dječju priču "101 Dalmatinac" za koju su joj inspiraciju pružili njezini kućni ljubimci. Dodie Smith, osim velike ljubavi prema dalmatinerima, nije zanimala nikakva slava, pa je ustupila svoju knjigu za crtani film studijima "Walta Disneya" i nakon svega je ostala nepoznata.
Nakon crtanog filma, koji je zaludio cijeli svijet, uslijedila je filmska ekranizacija...
A kako je zapravo došlo do ideje za slavnu knjigu u središtu čije je priče zaplet koji se vrti oko jedinstvenog krzna dalmatinera?
Vidjevši ljubimce Dodie Smith, jedan njezin prijatelj je neumjesno ispalio: "Od tvojih psića bi se mogao napraviti predivan i udoban kaput", pa je ta ideja postala opsesija glavne negativke priče o 101 Dalmatincu Cruelle de Vil, koja će učiniti sve da dođe do jedinstvenog kaputa kakvog nema nitko na svijetu...
Povijesna priča o dalmatinerima još je bogatija. Pronađene slike točkastih pasa koji su slični današnjim dalmatinerima, prema nekim povijesnim izvorima, stare su više od 4000 godina. U 19. stoljeću je austrijski zoolog Leopold Fitzinger opisao posebnu pasminu za koju je istaknuo kakao je ranije bila poznata kao dubrovački gonič, a potom kao dalmatinski ptičar.
Međunarodni kinološki savez je prvi standard za dalmatinera objavio 7. travnja 1955. godine, godinu dana prije izlaska poznate knjige Dodie Smith, a upisan je pod nazivom Dalmatiner Jagdhund - Dalmatinski gonič.
Gledajući danas dalmatinera, koji služi isključivo kao kućni ljubimac, teško je pojmiti za što je sve korišten tijekom svoje burne povijesti.
Korišten je kao ratni pas na granici s Osmanskim Carstvom, a prema nekim izvorima, bio je toliko hrabar da je napadao konje, grizući ih za noge i rušeći kako bi se njihovi ljudski pratioci lakše obračunali s neprijateljima.
Izvori dalje navode kako je bio pratnja senjskim uskocima, lovio je u čoporima, bio aporter divljači i lovac za pernatu divljač, a ponekad je služio i kao čuvar stada i lovac na štetočine. Bio je i prethodnica vatrogasnim kolima, pa kada bi takvi psi nekad utrčali sa svojom prepoznatljivom "uniformom", svi bi znali da se moraju maknuti i osloboditi prolaz gasiteljima.
Vatrogasna oprema i način rada su se nepojmljivo izmijenili u odnosu ta stara vremena, ali u znak sjećanja na te običaje, pojedini američki vatrogasci i dan danas za svoje maskote u vatrogasnim objektima i kućne ljubimce u svojim domovima drže dalmatinere.
Posebna je poveznica između dalmatinera i Gradca, mjesta i općine Makarske rivijere u kome su 2020. pokrenuli brendiranje dalmatinera. Našla se skupina entuzijasta okupljenih oko Turističke zajednice koji su shvatili i krenuli eksploatirati nemjerljivi marketinški potencijal koji je na svojim leđima donio i nosi slavni pas.
Novovjeka priča također ima povijesnu podlogu i to u Zaostrogu, mjestu u sastavu općine Gradac, jer se u tamošnjem franjevačkom samostanu svete Marije nalazi slika autora Venecijanske škole iz 18. stoljeća s motivom Posljednje večere. Autor je poznati biblijski motiv obogatio s 14. likom, uz Isusa i njegovih 12 apostola, na podu ispod stola leži pas s crnim mrljama.
- Jedne noći netko zvoni. Ja sam sišao, kad dvoje mladih Japanaca kažu da bi željeli vidjeti sliku. Pitao sam ih žele li vidjeti cijeli samostan. Odgovorili su da ih zanima samo slika - pričao je novinarima fra Branko Brnas, vikar franjevačkog samostana. Naravno, bila je riječ o slici dalmatinera, koji je u zanimljivoj umjetničkoj viziji činio društvo Isusu i njegovim apostolima.
Stoljeća korištenja dalmatinskog psa, koje je vodilo njegovoj potpunoj pacifikaciji i pretvaranju u umiljatog kućnog ljubimca, nisu ugasila njegov instinkt goniča, koji je zadržao sve do danas i koji pokazuje "tjerajući" vlasnika da mu da zanimljivo zaduženje kroz igru koje uključuje puno trke.
Iako je dalmatinski pas posebno na području Dalmacije cijenjen kao kućni ljubimac, buduće vlasnike svakako treba upozoriti da pod utjecajem filmova i globalne zaluđenosti ne podlegnu zabludi, jer dalmatiner nije nikakva prekrasna plišana lutka, koja će cijeli dan samo ležati na kauču i kome se možemo diviti i pokazivati ga susjedima i prijateljima.
On je veseo i razigran pas, odan svojoj obitelji i treba mu aktivno društvo. Taj pas srednje veličine snažnog i mišićavog tijela vrlo je izdržljiv, energičan i otvoren, ali ponekad može biti agresivan prema drugim mužjacima. Osim što traži aktivne vlasnike i puno kretanja, dalmatiner se puno linja, a posebno ga trebate čuvati zimi jer mu može biti hladno.
Naraste oko 50 do 60 centimetara, a može biti težak od 25 do 30 kilograma, te ima dubok glas, što je jedna od prepoznatljivih osobina pasa goniča.
E, sada ono što je bitno za buduće vlasnike, dalmatinski psi mogu puno pojesti, a tu je i ona zanimljiva činjenica koju ste mogli zapaziti u knjizi i filmovima; ženke mogu biti vrlo plodne i prosječno okote oko osam mladunaca. Pojedine ženke na svijet mogu donijeti i do 15 mladunaca.
Dalmatinski psi imaju jedan problem na koji valja obratiti pažnju u startu, jer imaju sklonost da se okote gluhi, pa je potrebno dobro provjeriti štene prije uzimanja. Zanimljivo je također da se okote bez svojih karakterističnih crnih mrlja. Životni vijek mu je od 12 do 14 godina.
Svjetska slava i jedinstveni brend podigli su cijenu dalmatinerima, pa se tako cijepljeni i mikročipirani štenac od čistokrvnih roditelja s pedigreom prodaje i do 600 eura.
Prilikom kupnje štenca svakako se, kao uostalom i prilikom kupnje štenaca ostalih pasmina, obratite odgovornom uzgajivaču s licencijom Hrvatskog kinološkog saveza tako da umjesto krasnog ljubimca ne dobijete mačka u vreći. Pomodna zaluđenost dalmatinerom posljednjih je godina splasnula, pa, što posebno veseli, taj pas završava u rukama odgovornih vlasnika, koji mu posvećuju punu pažnju.
- Moja Bela je članica moje obitelji, koju obožavam uz svoju suprugu i dvije kćeri. Posebno me naljuti kada mi prijatelji za Belu kažu da je - kućni ljubimac, jer je ja takvom nikako ne doživljavam. Ona živi s nama, s nama jede i spava i dijeli sve trenutke kakve ima i dijeli jedna obitelj.
Kada je s nama u šetnji, ne sviđa nam se baš što je svi žele pomaziti i pomilovati, a ni ona ne voli pretjerane izljeve nježnosti potpuno nepoznatih osoba, ljudi koje prije toga nikad nije vidjela - kaže nam Splićanin Ivica Marasović.
Dalmatiner ima i rođake i to pripadnike dviju autohtonih hrvatskih pasmina - istarskog kratkodlakog goniča i posavskog goniča. Ta srodnost dokazana je i u istraživanjima Tadije Peraića i Tončija Lubure, utvrđena je velika podudarnost fizioloških vrijednosti koncentracije mokraćne kiseline kod obiju pasmina, kao i vrlo slične genetske formule za boju, čime se dokazalo zajedničko podrijetlo obiju pasmina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....