Ekspresionistički nijemi film "Nosferatu" F.W. Murnaua iz 1922. s Maxom Schreckom u glavnoj ulozi i ikoničkim kadrom sjene vampira naoštrenih noktiju jedan je od najutjecajnijih horora u povijesti kinematografije, osobito vampirskog podžanra strave i užasa.
I sam inspiriran legendarnim predloškom Brama Stokera, ali pozicioniran kao neslužbena i neautorizirana ekranizacija s promijenjenim imenima likova, "Nosferatu" je pogurao naprijed službenu i autoriziranu adaptaciju "Drakule" Toda Browninga iz 1931., prvu u dugačkom nizu, kao i sve ostale vampirske filmove.
K tome, Murnauov klasik je 1979. dobio i remake u režiji Wernera Herzoga s Klausom Kinskim, ali i metafilm "Vampirova sjena" (2000.) Eliasa Merhigea o snimanju "Nosferatua" sa za Oscara nominiranim Willemom Dafoeom u ulozi Schrecka, nad-metodski portretiranog kao pravog vampira.
Uzimajući sve to u obzir, još jedan "Nosferatu" realno nije potreban, no Robert Eggers ("Sjevernjak") osjećao je veliku potrebu da ga snimi jer to je njegov "passion project" na jednak način kako je npr. "King Kong" bio Peteru Jacksonu. Od prvog filma "Vještica" Eggers je sklon hororu iz nadnaravnog folklora kakvima su stariji strašili djecu na selu okupljeni oko vatre, tako da pred san provjeravaju ima li koga u ormaru i ispod kreveta, a "Svjetionik" je režirao ekspresionistički u c/b tehnici.
Ako je tko trebao snimiti novog "Nosferatua", to je on. U takoreći svakom kadru vidljiva je Eggersova strast spram "Nosferatuu", ali i njegovo poznavanje (vampirskog) horor žanra, od "Dracule" Francisa Forda Coppole do ex-YU "Leptirice" Đorđa Kadijevića.
Upravo zato, lakše je progledati kroz prste činjenici da "Nosferatu" narativno većinski izgleda kao još jedan film o Drakuli, bez Coppolinih gotičko-romantičnih dijaloga o prolasku "oceana vremena" zbog ljubavi i s drukčijim imenima protagonista (Ellen i Thomas Hutter umjesto Mine i Jonathana Harkera, Albin Eberhart Von Franz umjesto Van Helsinga) i antagonista (grof Orlok).
Lakše je progledati kroz prste i tome da je ispod maske Orloka, vampira s brkovima (!) nalik Robertu Pattinsonu u "The Lighthouse", mogao biti bilo koji glumac s obzirom koliko je Bill Skarsgård neprepoznatljiv, ne samo u usporedbi s njegovom ulogom u hororu "Ono", nego i Colinom Farrellom kao Pingvinom, odnosno da je film u glumačkom smislu "hit&miss" (odlični Dafoe i Nicholas Hoult, ne tako dobri Aaron Taylor-Johnson, a Lily-Rose Depp negdje između, ali svakako najuvjerljivija dosad; prvopredviđena Anya Taylor-Joy bila bi bolji izbor).
Ipak, Eggers unosi neke drukčijnosti u odnosu na prijašnje vampirske filmove na tragu "The Last Voyage Of The Demeter", "Abigail" i "Vampir humanist traži suicidalnog dobrovoljca", čineći da "Nosferatu" djeluje kao film o posjednuću, od Friedkinova "Exorcista" do "Possession" Andrzeja Zulawskog.
Zato Dafoe glumi Von Franza kao vanhelsingovskog svećenika Merrina, izgovarajući rečenice poput "Vidio sam stvari koje bi natjerale Isaaca Newtona da otpuže natrag u majčinu utrobu", a Depp podjednako kanalizira Isabelle Adjani iz drugospomenutog filma i Herzogovog "Nosferatua, fantoma noći" ("Osjetila sam te kako gmižeš poput zmije u mom tijelu").
Sukladno podnaslovu Murnauova klasika "A Symphony Of Horror", Eggers režira "Nosferatua" poput vampirsko-hororske simfonije od prvog kadra kad se Orlok ukaže u Elleninim snovima kao sjena iza zavijorenih zastora budeći tihu jezu. Orlok mahom boravi u sjeni ("Shadow Of The Vampire"), no kad iz nje izađe nerijetko ostavlja dojam pravog monstruma, zombijevski živog leša, konkurirajući za jednog od najstrašnijih vampira uz krvopijce u "Bladeu II".
"Ja sam apetit", govori Orlok progovarajući na starorumunjskom u filmu koji bi trebao namiriti apetite fanova ovakvog tipa horora, izgledajući kao vjerojatno naumjetničkiji vampirski "movie" nakon Coppolinog "Dracule", "Intervjua s vampirom" Neila Jordana i "El Condea" Pabla Larraina.
Stil, scenografija i atmosfera dominiraju "Nosferatuom" (Eggers je karijeru započeo kao scenograf), transportirajući gledatelja u 19. stoljeće, kuće, dvorce, ciganska sela, te stvarajući 4D efekt da iz ekrana gotovo dopire miris filma koji istovremeno izgleda staromodno i moderno, kao da je snimljen prije stotinu godina i osuvremenjen današnjom tehnologijom.
Fotografija Eggersova stalnog suradnika Jarina Blaschkea prilično je izvanredna s nekolicinom iznimnih košmarno-snolikih kadrova (kamera pronalazi križ na raskrižju prazne stare ceste usred mraka). Izblijedjeli kolorit filma je nadomak crno-bijele tehnike, kao da je "vampyr" Orlok isisao boju iz "Nosferatua", onako kako siše krv iz svojih žrtava.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....