Bivši novinar i urednik u "Slobodnoj Dalmaciji", a danas slobodni novinar i turistički vodič Ivica Profaca – Profa i njegova supruga Željka vratili su se iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje su "obavili" 160 kilometara dugu šetnju, odnosno prepješačili su Hadrijanov zid.
Nekadašnju sjevernu granicu Rimskog Carstva propješačili su od 15. do 22. kolovoza, a to njihovo pješačenje imalo je simbolični značaj, jer je Ivica na taj način, još jednom pokazao otpor onkološkom oboljenju (karcinom debelog crijeva) s kojim se bori proteklih nekoliko godina.
Svaki novi korak u životu osobe koja je preboljela ili se još uvijek bori s karcinomom, bez obzira na njegovu vrstu, znak je otpora toj, ali i svakoj drugoj zloćudnoj bolesti. Ljudi se na različite načine nose s bolešću i njezinim posljedicama. Neki padnu u depresiju, neki izgube volju za životom, neki se tvrdoglavo odupru karcinomu, neki se okrenu vjeri, a neki, poput Profe, toj opakoj bolesti prkose na sebi svojstven način.
U 8 dana 160 kilometara
- U osam dana prehodano je 160 kilometara, računajući samo trasu Staze Hadrijanovog puta, počevši od sela Bowness on Solway na Irskom moru, do Newcastlea. Etape su bile prilično ravnomjerno raspoređene, one po ravnijem terenu nešto duže, a ulaskom u brda u središnjem dijelu bile su nešto kraće. Prosjek je bio dvadesetak kilometara dnevno, kazuje nam Ivica.
Hodanje je iskorišteno i za prikupljenje donacija.
- Hodanje smo iskoristili za prikupljanje donacija za Bradatu aukciju, odnosno Županijsku ligu za borbu protiv raka, koja već provodi akciju prikupljanja novca za nabavku MR uređaja (Magnetska rezonancija) za Kliniku za onkologiju i radioterapiju KBC-a Split. Preko stranica Bradate aukcije skupili smo oko četiri tisuće eura, a skupljanje će se nastaviti i do kraja ovogodišnje Bradate aukcije, istiće Profaca.
Hodanje uz Hardijanov zid bilo je vrlo izazovno.
- Cijela hodnja jest bila izazovna, posebno zbog dijagnoze i terapija koje još uvijek primam, ali smatrao sam da moram na taj način vratiti osjećaj normalnosti u svoj život, a onda i pomoći drugima koji su u istoj situaciji, potaknuti ih da u okviru svojih mogućnosti - jer posljedice liječenja različite su kod raznih pacijenata - vrate sebi u ruke dio kontrole nad vlastitim životom. Nije to puko inzistiranje na pozitivnosti, jer ono može ponekad odvesti u pogrešne vode, nego pokazati "beštiji" da još imamo snage za borbu, i da nećemo odustati, kazuje Profa.
Da ne bi čitatelji pomislili kako su Profa i supruga otišli u Veliku Britaniju "napamet", valja istaknuti da je sve bilo organizirano.
- Sve skupa je bilo iznimno dobro organizirano, preko britanske agencije Macs Adventure koja preporuči etape, nađe smještaj i organizira transfer prtljage od smještaja do smještaja. Naravno, sve to je moguće napraviti i sam, no ako niste sigurni kako rasporediti etape, bolje je prepustiti to nekome tko zna. Moguće je i krenuti u pravu pustolovinu, pa nositi sve svoje sa sobom i spavati u kampovima ili usputno nađenom smještaju, kao što smo vidjeli kod dijela hodača koje smo sretali. No, odlučili smo se za ipak neku komotniju varijantu, a smještaj (s doručkom) u pravilu je bio odličan, u obiteljskim bed & breakfast pansionima, priča Profaca.
Zapanjujuća povijesna baština
Iskustvo koje je stekao u Ujedinjenom Kraljevstvu može u budućnosti biti od pomoći nekim hodačima.
- Ako bih trebao iz ovog iskustva dati neke savjete onima koji se odluče za ovu trasu, ili neku drugu sličnu, posebno u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje je to vrlo dobro razvijen oblik turizma, onda je to otprilike sljedećih nekoliko: kod pakiranja bolje je ponijeti nešto više, ponajprije zbog nepredvidljivog vremena; na Hadrijanovom zidu uglavnom nisu potrebne gojzerice, dovoljne su planinarske patike, pa i niske; korištenje štapova preporučio bih na srednjem, brdskom dijelu, zbog opterećenja koljena; ako niste sigurni u poznavanje trase, prepustite se agenciji, makar će to koštati nešto više. I posjetite sve znamenitosti koje vam se nađu na putu, svaka je vrijedna razgledavanja, ističe Profaca.
Kulturna i povijesna baština na ovom putu je po Profinim riječima zapanjujuća.
- Povijesna baština razumljivo je bogata, bez obzira što kod hodanja od zapada na istok zid prvi put vidite tek treći dan. Očuvane su brojne kule, utvrde, dvorci, zida postoji nešto više od deset posto, ali u velikim segmentima, na putu je nekoliko izvrsnih muzeja, posebno Vindolanda s nevjerojatnom kolekcijom obuće rimskih vojnika koji su čuvali granicu rimskog carstva, tu su i ostaci najsjevernijeg grada Carstva u Corbridgeu... Ono što obara s nogu također je i priroda, jer se izmjenjuju šume i pašnjaci s fantastičnim pogledima u daljinu prema Škotskoj i s druge strane prema engleskom Lake Districtu. Valja pripremiti dosta prostora u kameri ili telefonu, jer gdje god pogledate krije se prizor koji zaslužuje fotografiranje, kazuje Profa.
I nisu Profa i Željka na putu bili sami, bilo je još hodača, koji su sebi zactali cilje prepješačiti Hadrijanov zid.
Tragovi Dalmacije
- Jedan od zabavnijih segmenata cijelog puta je sretanje drugih hodača, bilo na trasi, bilo na kraju dana u kakvom pubu u selima u kojima se spava, i svi su iznimno raspoloženi za ćakulu, razmjenu iskustava, našli smo i nekoliko ljudi koji su bili u Hrvatskoj, i u pravilu biranim riječima pričali o svom boravku kod nas.
Recimo, neko vrijeme smo hodali s Engleskinjom Hillary koja je kampirala usput, i s guštom slušali njezine priče o Zidu, prirodi, biljkama i drugim trailovima na kojima je bila. Ili pak s Belgijcem Stijnom, pasioniranim ljubiteljem arheologije i nogometa koji u svakom gradu kojeg posjeti ode na utakmicu lokalnog kluba, bio to neki niželigaš ili član Premier lige, i kupi domaći šal. Jasno, bio je i u Splitu, obišao i Dioklecijanovu palaču i Salonu, i muzeje, a onda i utakmicu Hajduka. Sad nam šalje slike sa svake utakmice koju pogleda u Belgiji i okolici, priča Profa.
Ni u Ujedinjenom kraljevstvu nema ništa bez Dalmacije i cara Dioklecijana.
- Na zidu smo naišli i na tragove Dalmacije, ne baš slabašne. Svuda se spominju Prva i Druga dalmatinska kohorta koje su čuvale neke dijelove zida, a s njima su bile i njihove obitelji.
Kohorte su inače imale blizu 500 vojnika. Ima i nekoliko spomena Dioklecijana iz kasnijih faza postojanja zida, a u arheološkom muzeju u Newcastleu naletjeli smo na pravi dragulj: ploču na kojoj piše da je stanovita Aurelija Aja iz Salone na Zidu živjela sa svojim mužem, rimskim vojnikom Aurelijem Markom. I sigurno nije bila jedina. A za ljubitelje Mućki, u gradiću Bramptonu stoji pub s poznatim imenom "Kobilja glava." Nije Peckham, ali je lijepi podsjetnik, zaključuje Ivica Profaca - Profa, čovjek koji prkosi i čovjek koji se ne predaje "beštiji".
Za kraj, tko zna ima li Aurelija Aja svojih potomaka u Solinu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....