Zašto je suvremeni čovjek sve manje praznovjeran? Kako ne bi bio kad više pri ruci nema komad drva na koji bi mogao kucnuti za sreću. Sve je začeto daleko od šume, u nekoj od tvornica gdje se tale metali i ukuhava plastika

Tada nije bilo aluminijske stolarije. Od sunca i kiše branili smo se škurama i roletama, i to onima čije su letvice bile drvene, a ne plastične, koje može izrešetati svaka malo jača tuča. Kome je bilo do preludiranja po crno-bijelim tipkama, mogao je samo maštati o električnim orguljama ili sintesajzerima. U to su ih vrijeme imali isključivo profesionalci. Svi ostali morali su se zadovoljiti ormarima od lakiranog drva.

Tko je bio bolje sreće, imao je pianino; tko nije, njega je gibirao harmonij. Naravno, sav naš namještaj bio je od punoga drva. Oni iz boljih kuća, s duljom obiteljskom poviješću posjedovanja lijepih predmeta, mogli su se pohvaliti stilskim pokućstvom kitnjastih linija, s puno zavoja, petlji, arabeski i rezbarenih detalja. Siromašniji ili barem manje razmetljivi...