Za razliku od šećera, u sladilima ima jako malo kalorija. No mogu li ona doista pomoći u borbi protiv pretilosti? Korist od zaslađivača je relativno mala, a moguće štete još nisu jasno dokumentirane.
Limunada, gumeni bomboni, jogurt – sve to bez šećera, ali podjednako slatko. Smršavite, a da se pritom ne morate odreći slatkoga, to je obećanje koje daju proizvođači umjetnih sladila. S jedne strane to zvuči dobro, ali s druge strane ima i dosta negativnih članaka o zaslađivačima. Sjetimo se samo kada je u 2023. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nadomjestak za šećer Aspartam označila kao "potencijalnog uzročnika raka", piše Julia Vergin za Deutsche Welle.
U istoj godini je WHO objavio smjernicu kojom je ta organizacija dala preporuku da se sladila ne koristi kao pomoć u mršavljenju. Zato što, kako je rekao WHO, korist od njih nije dugoročna. Odnosno da moguće štete od njihovog korištenja do sada nisu jasno dokazane.
U Europskoj uniji (EU) je dozvoljeno korištenje ukupno 12 umjetnih zaslađivača. Među njima su, između ostalih:
• Acesulfam K (E 950)
• Aspartam (E 951)
• Cyclamat (E 952)
• Saccharin (E 954)
• Sucralose (E 955)
Zaslađivači se znatno razlikuju po svom kemijskom sastavu i nisu srodni. "Zbog toga ih se u debelom crijevu tretira na različite načine", kaže Stefan Kabisch. On je nutricionist na Njemačkom centru za istraživanje dijabetesa u berlinskom Charitéu.
"Postoje umjetna sladila koja završe u krvotoku. A druge zaslađivače, poput Aspartama, se probavlja direktno u debelom crijevu. Sucralose pak jednostavno proputuje kroz cijelo debelo crijevo", objašnjava Kabisch.
Šećer i namirnice koje sadrže šećer zbog velikog broja kalorija doprinose tome da ljudi postaju pretili.
problemi sa studijama promatranja
A pretilost pak dovodi do pojave raznih bolesti: dijabetesa, oboljenja kardiovaskularnog sustava, raznih vrsta raka poput raka debelog crijeva ili dojke. "Sladila su sigurno zdravija od šećera", napominje nutricionist Kabisch.
No, kad se radi o sladilima, postoje i razne objave koje zbunjuju. Proklamiranja Aspartama kao tvari koja "potencijalno može prouzročiti rak" jedna je od tih objava. Po navodima WHO-a postoje "ograničene naznake" o tome da Aspartam može prouzročiti jedan određeni tip raka jetre u ljudskom tijelu.
Ali dalje se navodi kako je maksimalna dnevna doza Aspartama od 40 mg po kilogramu tjelesne težine, koju preporučuje WHO, i dalje bezopasna. Za osobu tešku 70 kilograma to bi značilo da ona mora popiti 9-14 doza dijetalnih sokova kako bi prekoračila tu maksimalnu količinu. I pod pretpostavkom da su ta pića jedini izvor Aspartama koji ta osoba konzumira.
"Pretpostavka da umjetna sladila izazivaju rak, da nanose štetu kardiovaskularnom sustavu, pogoduju pretilosti ili potiču dijabetes potječe pretežito iz jedne te iste vrste studija", kaže Stefan Kabisch. "To su studije promatranja." I upravo to i je problem.
U okviru studija promatranja se prikupljaju velike količine podataka o tisućama sudionika, i to uz pomoć upitnika, odnosno istraživanja. Ponekad se subjekte ispituje i istražuje u više navrata, a ponekad samo jedan jedini put.
"Ti podaci dosta signifikantno pokazuju da ljudi koji konzumiraju puno sladila imaju povećani rizik od dijabetesa, raka, infarkta ili moždanog udara", kaže, sagt Kabisch.
No, ljudi s vrlo visokom konzumacijom umjetnih zaslađivača često su već i prije toga bili pretili, ili su imali sve u svemu ne pretjerano zdrav način života, dodaje Kabisch. U okviru studije promatranja ne može se u potpunosti uvažiti sve te dodatne rizične faktore. Ili drugačije rečeno: studije promatranja ne mogu izolirano promatrati utjecaj samo jednog jedinog faktora.
i sladila aktiviraju receptore
Ono što se do sada često pokazalo u studijama o sladilima je korelacija, a ne uzročno-posljedična veza, kaže Kabisch. "Je li sladilo prouzročilo pretilost ili čovjek uzima sladilo zato što je ta osoba pretila? Na to se pitanje ne može odgovoriti u okviru studije promatranja." I o tom je pitanju potrebno dodatno istraživanje, kaže ovaj nutricionist.
Još jedno pitanja koje nije razjašnjeno: štete li zaslađivači mikrobiomu crijeva i utječu li na taj način negativno na imunosni sustav? Postoje naznake o tome, ali i na tom je potrebno dodatno istraživanje. Ono što je već jasno i dokazano je da šećer šteti mikrobiomu crijeva.
Na prvi pogled to je pitanje na koje se lako može odgovoriti: tko visokokalorični šećer zamijeni niskokaloričnim sladilom gubi kilograme. "Ljudi uvijek u toj konstelaciji mršave", naglašava Kabisch. I dodaje: "Ali ne tako snažno kao što se očekuje."
A to bi moglo imati veze s debelim crijevom. U njemu su receptori za slatko, koje se aktivira šećerom, ali ih se može aktivirati i umjetnim sladilima. Aktiviranje tih receptora oslobađa određene hormone, takozvane inkretine. Oni podržavaju proizvodnju inzulina i tako se brinu za osjećaj sitosti.
Ali i tu postoji jedna razlika između sladila i šećera. "Čisti zaslađivač ne oslobađa inzulin. Moguće je da on tako opet potiče stvaranje osjećaja gladi", priča Stefan Kabisch.
Još jedan razlog protiv korištenja sladila kao primarnog sredstva u okviru dijete: oni održavaju želju za konzumacijom slatkoga. "To je ponašanje poput ovisničkog, to je ono kad stalno imate želju da uzmete nešto slatko, takva vrsta ponašanja se potiče i s pomoću umjetnih sladila", tvrdi Kabisch. On kaže da ne postoji ipak nikakav razlog da se izbjegava sladila, ali i dodaje da ne postoji nijedan razlog da se aktivno preporuči njihova konzumacija: "Korist je mala, a šteta nije jasno dokazana", piše Deutsche Welle.
