Točno znam kada sam prvi put slušala techno, u svojoj kući i svojevoljno. Jedna djevojčica koja je vikendom povremeno dolazila kod nas donijela je sa sobom CD – njezin prijatelj iz osnovne bio joj je glavni glazbeni autoritet – sa samo četiri 'pjesme' (čuj, pjesme?).
Moja favorit ploča za usisavanje i pospremanje kuće, 'Parni valjak bez struje', izletio je iz playera, pojačala sam do kraja da izbacim višak misli u glavi, i krenula u ritmu tapkati između namještaja …
Probala sam, nije to za mene – rekla sam kasnije razočarana na telefon zagrebačkom frendu Đeriju.
- Nije mi jasno niti kako razlikuju jednu 'pjesmu' od druge. Brateee, sve isto, isto, isto.
- Aaaaa, ne. Ne smiješ odustat – 'kubao' me on, kao novopečenu majku.
- Tako su i naši starci odustali još kod Bea...
Moja favorit ploča za usisavanje i pospremanje kuće, 'Parni valjak bez struje', izletio je iz playera, pojačala sam do kraja da izbacim višak misli u glavi, i krenula u ritmu tapkati između namještaja …
Probala sam, nije to za mene – rekla sam kasnije razočarana na telefon zagrebačkom frendu Đeriju.
- Nije mi jasno niti kako razlikuju jednu 'pjesmu' od druge. Brateee, sve isto, isto, isto.
- Aaaaa, ne. Ne smiješ odustat – 'kubao' me on, kao novopečenu majku.
- Tako su i naši starci odustali još kod Bea...
