Suve smokve, orasi, braća smo siromasi – evo nam jednog težačkog haikua iz našeg zaleđa koji je donio priču o smokvi. Ima li slađeg ploda? Ima sto posto, ali malo je ljudi koji bi prošli pokraj grana sa zrelim petrovačama ili crnicama i pritom ne omastili brk.
Kako stvari stoje, smokava je sve manje, i onom manjem što se nudi cijena, po čistom zakonu tržišta, skače povisoko. A kako u našem zaleđu čujemo, optimisti svakako ne bismo trebali biti jer se smokvama iz splitskog, trogirskog bazena ne piše blistava budućnost. Hoće reći pritom, kada umre starija generacija, sa sobom će ponijeti i znanje o uzgoju i njezi smokve. I što ćemo onda?
– A šta ćemo? Ništa. Svi bi tili u grad, svi bi se bavili turizmom. Neće niko ništa na zemlji da radi. A smokvu ne možeš pustiti sa...