Kolega Marijan Žuvić prošao je sve novinarske ‘skaline’, od početaka u Gradskoj do uredništva, bio je najmlađi suradnik Pomorske enciklopedije JAZU, gdje je objavio i natuknicu o čuvenim američkim teretnim brodovima klase Liberty. Bio je i dopisnik londonskog Lloyds Lista, dugogodišnji suradnik izdavačkog odjela zavoda Lloyd’s Register of Shipping...
Dočekao nas je s pravim iznenađenjem u rukama: izvornim brodskim dnevničkim knjigama s "Brigitte Montanari", talijanskog broda nakrcanog opasnim plinom koji se bio potopio u Murterskom moru, a izvađen je četiri godine kasnije. Taj slučaj pratila je cijela zemlja!
Marijan Žuvić, legenda Slobodne Dalmacije, njen prvi časnik palube, chief koji o brodovima zna sve:
- Daleko najveći publicitet imala je nesreća "Brigitte Montanari": prevrnula se 16. 11. 1984. godine, između otoka Tetovišnjaka i Mrtovnjaka, potonuvši na dubinu od 82 metra. Prevozila je ukapljeni vinil-klorid-monomer za Jugovinil u Kaštelima. I nitko nije znao što bi i kako, nije bilo takvih iskustava, strahovalo se od katastrofe i trovanja. Brod je bio četiri godine na dnu mora. Pratio sam detaljno tu priču. Tri člana posade su poginula. Na koncu je brod podignut s dna, plin je prekrcan u drugi talijanski tanker, a "Brigitta Montanari" otegljena u Sveti Kajo i izrezana.
Pa odakle vam dnevnici?!
- Otišli smo bili u Rezalište i direktor Slobodan Žanetić govori mi da ponesem koji suvenir. Dobro, ja ću ključeve kabina i tri knjige brodskih dnevnika. Bili su četiri godine u moru, još se voda iz njih cijedila. Dnevnici su se osušili kod mene na balkonu i završili u posebnoj kutiji koju nitko nije vidio do danas, kada ih mi gledamo, 35 godina kasnije, jer sam bio i zaboravio na njih. Evo ih sada na danjem svjetlu za 80. rođendan Slobodne Dalmacije. I još su čitki! Mirita li to svečarskog povoda?!
Itekako! Kada vam je "Slobodna" objavila prvu vijest?
- U svibnju 1969. godine, još kao srednjoškolcu, u rubrici "Pomorstvo" koju je uređivao Bruno Tomić. Redovito sam donosio male vijesti iz pomorstva, a uz Tomića bili su tu sve stariji novinari, meni su svi izgledali strogo kao profesori.
Kako ste počeli u Gradskoj?
- Krajem 1972. pozvao me tadašnji urednik Gradske rubrike Miro Jajčanin. Rekao mi je da mu napišem tri teksta o nečemu što sam u gradu uočio, a o čemu bi valjalo pisati. Ti tekstovi neće biti objavljeni, ali će odlučiti mogu li doći u rubriku. I sva tri teksta bila su objavljena! Jajčanin mi rekao da dođem iza Nove godine i da počinjem u Gradskoj.
Ali iza Nove 1973. urednik više nije bio Jajčanin nego Zdravko Reić. I Gradska je bila puna ljudi. Stalno su novi dolazili, a mnogi i odlazili, nerijetko u suzama. Ritam je davao Rejo, postrojavao nas je ujutro kao vojnike, pjevala se himna: "Gdje grmi i gdje praska, tu je uvijek prva Gradska!"
Nije to bilo lako, ali tko je prošao tu školu Gradske, danas bi se reklo "Survivor", postao je veliki novinar. Ivica Flesch, Davor Martić, Slobodan Paparella, Ilija Maršić, Zoran Erceg... Bili su tada i Željko Čizmić, Damir Klarić, tko bi sve pobrojio. Držali smo se zajedno, pomagali se, ali i družili.
Je li bilo kolegica?
- Tada nije bilo mnogo kolegica, kasnije je stigla cijela generacija: Elizabeta Sonjara, Javorka Luetić, Snježana Gazde, Ružica Mikačić, Branka Oreb…
Prošli ste niz rubrika i zaduženja u listu…
- Bilo je mnoštvo ljudi i poslova. Bio sam urednik Gradske već 1980., pa Novosti, onda večernji urednik, pa Svijet, pa 2002. ponovno urednik Gradske.
Bio sam pomoćnik glavnim urednicima Josipu Joviću, Olgi Ramljak i Miru Iviću. Pa tko bi pobrojio i dio ljudi s kojima sam radio. Ali ako baš moram birati glavne urednike tu su Joško Kulušić, Joško Frančeski i Mirko Prelas.
Čije ste reportaže voljeli pročitati?
- "Slobodna" je imala sjajne reportere, a najdraže su mi bile priče Meri Šilović i Zorana Franičevića. A često sam se ugodno družio i raspravljao o jeziku s lektorima, od Mirka Kneževića, Josipa Rodina do Tanje Popović. I s našim legendarnim arhivarom Bogom Jadonićem…
Kako vam je ono pobjegao Washington?
- Mnogo sam s Kulušićem vrlo otvoreno razgovarao o poslu dopisnika "Slobodne" u Washingtonu, zašto se odlučio za mene uz mnoge starije i poznatije kolege, iskusne dopisnike. Jasno, bio je to golemi izazov, ali sam bio spreman prihvatiti ga. Pripreme su bile odmakle, kad mi je iznenada umrla majka. Ako odemo u Ameriku i ja i supruga i djeca, otac mi ostaje sam, bez ikoga svoga. To mi je bilo strašno i zamisliti, morao sam otkazati dopisničku karijeru u Washingtonu. Kulušić je bio, blago rečeno, šokiran. I ne samo on! U Ameriku je nakon toga otišao Miro Copič.
A onda ste odustali od Harvarda…
- U "Slobodnu" je došao Bill Kovach, legendarni američki novinar, koji je radio na Harvardu kao kurator prestižne zaklade "Nieman Foundation for Journalism". A zašto? Da me vodi godinu dana na Harvard, na studij novinarstva! Uspio sam mu nekako objasniti osobne razloge zašto ne mogu prihvatiti takvu čast i veliko priznanje.
Kada se "Slobodna" uzdigla na nacionalnu razinu?
- Slobodnu Dalmaciju smatralo se provincijskom novinom u jugoslavenskim okvirima. Tako su je doživljavali a drugih okvira tada nije bilo! I tim više je njezin uspjeh iz sredine i s kraja "osamdesetih" značajniji i veći. Uzdigla se bila na vrh jugoslavenskog novinarstva pod vodstvom Joška Kulušića. Neviđeno! Skočila je naknada na 100.000 komada!
Kako je redakcija izdržavala takav ritam?
- Teško, melje to, najvažnije je bilo držati pod kontrolom vlastiti sektor koji ste pratili. Nikada nisam došao u redakciju da u notesu nisam imao barem još dvije vijesti, uz onu glavnu za taj dan.
I još nešto, urednicima je svaku večer dostavljano prvo sutrašnje izdanje, morali su biti doma i pregledati svoje rubrike. Pa redakciji javiti greške koje su uočili. Tipfeler, naprimjer! Jer je Kulušić bio zaokupljen točnošću.
Tko je sve prije, još u procesu nastanka, prosijavao rukopise?
- Novinar napiše, redaktor ili urednik redigira tekst, vidi u njemu i ono što novinar ne bi vidio, pa bi ispravio. Rukopise su čitali i logički čitači, ispravljali logičke greške, onda lektori, pa korektori. Tek onda je išlo u tisak… Figurativno rečeno, "Slobodna" je bila bezgrešna!
A današnje novine?
- Danas to novinama, općenito govoreći, nije više bitno. Zašto bi novina bila bezgrešna?! Govori se da je novina za jedan dan, današnja novina da je sutrašnji toaletni papir. Druga su i drugačija vremena, druga je tehnologija i folozofija. Pitanje je samo koliko će novine još izdržati, a ne hoće li preživjeti. Na portalima se vijesti prate iz minute u minutu. A u novinama će to biti tek sutra. U dnevnim novinama više i nema vijesti, pristup im je više tjednički nego dnevni, kroz teme, komentare, analize, intervjue. Još kada uvrstimo umjetnu inteligenciju, s bezbroj nepoznanica, tko zna što će nam donijeti: možda će portali kakve danas znamo nastradati brže od novina.
Što je bila odskočna daska za tu Kulušićevu "Slobodnu"?
- Najprije, rijetko viđen talent, osjećaj i znanje. Špurijus! Imao je um vrhunskog šahista, uvijek je vidio četiri ili pet poteza unaprijed, prije drugih, i vukao ih. Ako je danas "napao" jednu stranu, sutra nije štedio ni drugu!
A na širem planu: realno, daleko je bio Split od Zagreba ili Beograda?
- Naravno! Velika republička i državna središta imala su svoje listove, često i službene uređivačke politike. Slobodna Dalmacija je bila novina koju nitko nije morao kupiti! Za razliku od mnogih drugih u to vrijeme, poput Borbe ili Vjesnika. E, tu se stvorio taj prostor slobode koji je Kulušić iskoristio, gdje nema službenih stajališta, mišljenja i istina. Kreirale su se prave novinske teme kojih nije bilo drugdje. Znači, "Slobodnu" niste morali kupiti, nego ste je htjeli kupiti! S vodećim kolumnistima, novinarima, izborom i obradom tema. "Slobodna" je bila nadišla Dalmaciju i sadržajem, i značajem, i utjecajem!
Koja su bila vodeća autorska imena?
- Mogli bismo nizati cijeli dan! Ovako: svi koji su išta pizali u tadašnjem jugoslavenskom novinarstvu, prije ili kasnije bili su kolumnisti Slobodne Dalmacije!
Koliko je sadržaju, posebno dalamtinskog dijela, pridonosila jaka dopisnička mreža?
- Presudno! Nije bilo sela ili mjesta u Dalmaciji u kojemu Ilija Maršić, šef dopisničke mreže, nije znao tko će mu slati vijesti! I nema šanse da mu oni neće poslati. Da ne govorimo o velikim dopisništvima: šibenskom, s Omerom Juretom, zadarskom, s Jandrom Širinićem ili dubrovačkom, s Ninom Salviom, kasnije Matom Jerinićem.
Legendarni su bili i sportski dopisnici…
- Kako ne! Pa slali su ljudi izvještaje s utakmica zadnjih liga i najnižih rangova natjecanja. I sve su to ljudi čitali…
Kako su "Slobodnu" doživljavale druge redakcije?
- Oooo… Naprimjer, išli bismo u ljubljansko Delo diviti se njihovoj modernoj tehnologiji, a oni su se divili nama, Slobodnoj Dalmaciji. Pa u mariborskoj Večeri, koperskim Primorskim novicama i tako dalje. Kao da im je došao New York Times! Evo, ne znam ni sam koliko sam vijesti o pomorskim nesrećama poslao slovenskim redakcijama. To je bila uobičajena profesionalna suradnja.
Stvorilo se jedno ime, brend. I sama riječ "Slobodna" otvarala je sva vrata! A ako itko važan je dolazio u posjet Splitu, nije bilo šanse da ne obiđe i Slobodnu Dalmaciju.
Jeste li se kako zabavljali?
- Još kako! Uvijek su bile neke fešte po redakciji, evo vam stare slike govore. Onda vikendom izleti, posebno dok nije bilo nedjeljnog broja. Pa i ja sam vrtio janje na ledini pokraj crkve svetog Jure, uz cestu Tugare - Gata…
A plaće?
- To je posebno… Kada smo govorili o žestokom ritmu, treba znati da ste vi svjedočili, vidjeli rast tiraže, vidjeli ste da se novina čita, da ono što stvarate ima velik odjek, pa je i vaša satisfakcija bila izražena, osjećali ste profesionalno zadovoljstvo. Posebno kada ste znali da se rad nagrađuje i da su plaće odlične. Pa stanovi su se gradili i dijelili.
Ima vas i u enciklopedijama?!
- Kako ne, najmlađi suradnik Pomorske enciklopedije JAZU! Tu sam, među ostalim, objavio i natuknicu o čuvenim američkim teretnim brodovima klase Liberty. Izgrađeno ih je 2711, a ja imam podatke o svakom od njih. A znate li da ih je u našem Svetom Kaju izrezano točno 39! Bio sam i dopisnik londonskog Lloyds Lista, pomorskog dnevnika, za Jugoslaviju i Hrvatsku. Pa dugogodišnji vanjski suradnik izdavačkog odjela zavoda Lloyd‘s Register of Shipping.
Od nultoga broja pišete za "Otvoreno more"?
- To je veliko zadovoljstvo! "Otvoreno more" je uspješan projekt Slobodne Dalmacije, opstalo je unatoč svim fortunalima, jer se čita. Za svakoga se nađe ponešto, i sve o ribama i ribolovu, o jedrenju, o pomorcima, kulturi mora, tradiciji... Tu su i moji "Brodovi i sudbine". Otac mu je Ivica Flesch koji je u veljači 2003. pokrenuo prilog "More" u "Slobodnoj", da bi samo tri godine poslije on prerastao u časopis. Naslijedili su ga Miomir Štrbac i Gordan Jelavić. Sve odlična ekipa!
A Žuvićev legendarni arhiv?
- Imam vjerojatno najveću pomorsku biblioteku u Hrvatskoj. Nekoliko tisuća novinskih tekstova sam objavio, a ta arhiva je opet posebna i organizirana tako da za čas možete pronaći sve što vam treba. Naprimjer: kutija o postojećim hrvatskim brodarima, unutra kuverte - Atlantska, Jadroplov, Tankerska… a u svakoj sve što je napisano o tom brodaru u zadnjih 30 godina. Evo, Atlantska: kuverta o pretvorbi, pa o njihovim hotelima i zrakoplovima, onda flota… I sve tako. Ili, pišete o jadranskoj biologiji i vrstama. Nema problema, tu je kutija, pa kuverta - naprimjer, invazivne vrste, caulerpa taxifolia!
Poglavito arhiv o brodovima!
- Eee, imam kompletnu dokumentaciju za 1970 brodova većih od 100 brt-a, što je kriterij trgovačke mornarice, koji su plovili Jadranom, odnosno u flotama domaćih brodara od 1921. godine do danas. I to po pravilima društva "The World Ship Society", od kobilice do rezališta. Ili morskog dna. Eno ih svih u spavaćoj sobi!
