Kada se govori i piše o turistima koji u Hrvatsku dolaze morem ili zbog mora, priča se najčešće svodi na mega cruisere i charter jahte. Apsurdno je da skoro nitko ne pominje ogroman i, iz godine u godinu, rastući broj turista koji u Jadranu i jadranskim gradovima uživaju ploveći i na neki treći način.
Da apsurd bude još veći, brodovi tog trećeg načina su puno više i češće tu oko nas i pred našim očima nego veliki cruiseri i unajmljene jahte. Mega cruiseri se sidre ispred ili vezuju na vanjske gatove luka, a jahte su u marinama ili po otočkim uvalama, dok brodove o kojima je ovdje riječ nalazimo, najčešće u nekoliko redova privezane, u lukama i duž riva kojima svaku večer šetamo.
Kontakt s morem
Drveni jedrenjaci i metalni mini cruiseri koji su posljednjih godina osvojili Jadran pružaju gostima najbolji spoj komfora, luksuzne usluge i direktnog uživanja u moru. Na njima turisti, za razliku od unajmljenih jahti, ne moraju znati ništa o navigaciji niti brinuti ni o čemu vezanom za plovidbu i boravak na brodu.
Ni o tankanju vode i goriva, ni o nabavi namirnica i pripremanju obroka, a ni o tome zahtijevaju li vremenski uvjeti mijenjanje planirane rute. Kao da su na velikom cruiseru. S druge strane, za razliku od putnika na velikim cruiserima, ovim je putnicima doživljaj mora i kontakt s njim puno neposredniji, jači i kvalitetniji. Plove tek par metara iznad njegove površine i sidre se i kupaju po manje ili više skrovitim uvalama. Kao da su unajmili jahtu i njome zaplovili.
Kako ta plovidba u praksi izgleda mogao sam se uvjeriti na jedrenjaku Mendula u vlasništvu i pod zapovjedništvom kapetana Denisa Vukovića. Denis je nakon dvadesetdvogodišnjeg staža koji najbolje stane u ono Banovo "od mora do mora, kraj brodskog motora", odlučio ostaviti dugu plovidbu, vratiti se u Krilo Jesenice i sagraditi svoj brod.
Tko zna što je Krilo i tko su Kriljani, neće se ni malo čuditi toj odluci; on je, baš kao i njegova braća, sagradivši svoj brod zaplovio stopama svojih predaka, vlasnika i kapetana starih drvenih jedrenjaka. Čim se stupi na Mendulu koja je napravljena po željama i idejama njenog vlasnika, vidi se da je Denis u nju ugradio na samo svoje znanje, nego i svoju ljubav za brodove i jedrenje.
Brod s dušom
Za razliku od većine drugih Mendula ima jarbole koji joj ne služe samo kao ukras. Koji ne izgledaju kao čačkalice pobodene u palubu ili kao stupovi dalekovoda, nego kao pravi jarboli na koje se dižu prava jedra. Drvenarija je, kao što ime i kaže, drvena; nema, kao na brojnim novogradnjama, PVC i aluminijske stolarije, a okrugli fineštrini na vratima i u trupu, te drugi tradicionalni detalji samo pojačavaju dojam da smo na pravom jedrenjaku iz nekih drugih vremena.
Što se komfora i kvalitete smještaja tiče, Mendula je i te kako iz ovog vremena: kabine su joj prostrane i klimatizirane, svaka sa svojim WC-om i kupaonicom, a topla voda poteče jakim mlazom odmah po odvrtanju špine. Sagrađena na Korčuli prije šest godina, izgleda kao da je jučer došla iz brodogradilišta.
Za takvo stanje zaslužni su, osim njenog vlasnika, i mornari Mario Bočkaj, Joško Jurjević, te Jerko Marasović koji je svakodnevno peru, ražentavaju od soli i glancaju. A gosti to vide i cijene. U anketnim formularima ispunjenim na kraju svog boravka na brodu, velik broj gostiju već u prvoj rečenici izrazi svoje oduševljenje stanjem i izgledom broda. U superlativima se izražavaju i sedmodnevnom programu krstarenja što su ga smislili i složili kapetan i agencija Travel Europe za koju Mendula vozi.
Na put se, kreće iz Zatona Velikog pokraj Dubrovnika i plovi s južne strane dalmatinskih otoka do Splita, da bi se, u drugoj polovici rute, pri povratku od Splita do Dubrovnika, plovilo između otoka i kopna. Svakoga dana staje se i na višesatno kupanje u nekoj od pustih uvala.
Tišina i vreva
Vidjevši prvi put plan plovidbe, začudio sam se tako dugim pauzama za kupanje, ali već pri prvom bacanju sidra u nekoj uvali pokraj Mljeta, shvatio sam da su baš te swimming stops ono što gosti vole i žele. Nisu mogli dočekati da se nakon sidra u more spuste i skale i trenutno su poskakali u more.
Prva stanica bila je Pomena na Mljetu i obilazak Malog i Velikog Jezera, da bismo potom nastavili prema Lumbardi. Mirnoću i tišinu lumbardske luke gosti su iduće noći, u Hvaru, s čežnjom spominjali. Već samo uplovljavanje u osinjak hvarske luke i iskrcavanje s broda izgledali su im potpuno nestvarno. Došli smo, kao i puno drugih brodova, oko 17 sati i pristali na par minuta, tek toliko koliko je trebalo da izađemo s broda.
Gosti su krenuli na razgled grada s lokalnim vodičem, a brodovi na sidro pred Hvarom; trebalo je osloboditi mjesto za linijske katamarane. Tek nakon što i posljednji katamaran isplovi, brodovi dolaze u luku i vezuju se u dvije landane, po 10-15 brodova u svakoj.
Partenca je bila ujutro oko 6, jer je trebalo osloboditi mjesto prije nego prvi katamaran stigne u Hvar. Jutarnja kava se pije u Milni na Braču gdje gosti, nakon burne i bučne hvarske noći, uživaju u blagom šušuru mjesta koje se budi. Iduće je noćenje u Splitu, nakon čega slijede Omiš, Cetina i Radmanove mlinice. Iz Omiša se opet prelazi na Brač i spava u Pučišćima.
Iako se većina začudi kad im se, i to usred ljeta kad u njoj nema učenika, predloži posjet kamenoklesarskoj školi, svi koji se na to odluče vrate se oduševljeni pričama meštara-predavača kojima nije teško doći, otvoriti turistima školu i pričati o njoj. U Pučišćima je i Captain's Dinner, večera na kojoj kapetan sjedne za svaki stol i ljubopitljivim gostima priča o svom brodu i životu.
Doživljavaj dana
Sutradan se plovi na istok, duž sjevernih obala Brača i Hvara, pa se zaokrene na zapad između Hvara i Pelješca da bi se, kad se obiđe Pelješac, opet okrenulo na istok i zaplovilo prema idućem mjestu noćenja, Korčuli. Posljednji dan je plovidba prema Zatonu i noćenje u toj uvali gdje je sedam dana ranije cijela priča i započela.
Nikad ni u jednom transferu na avion koji će goste vratiti u njihove zemlje nisam osjetio toliku količinu sjete, tuge i žalosti što je ljetovanje prošlo kao u transferima s ovakvih krstarenja. I na autobusnim turama turisti se zbliže i sprijatelje, ali nigdje tako brzo i jako kao na ovakvom krstarenju. Istina je da svaku večer izlaze na kopno, ali ipak su gotovo sve vrijeme proveli zajedno na brodu. U istom salonu i na istoj palubi, odvojeni od ostatka svijeta.
U anketnim formularima će napisati da je to bio program s odličnim nature/culture omjerom, jer su svaki dan bili barem tri sata na sidru i kupali se u nekoj šumovitoj uvali, a isto tako, praktično gdje god su noćili, u Hvaru, Splitu, Korčuli i Dubrovniku, čekao bi ih lokalni vodič i proveo kroz grad i njegove kulturno-povijesne znamenitosti.
Za razliku od hotelskog polupansiona koji podrazumijeva doručak i večeru, polupansion na ovakvom krstarenju znači doručak i ručak na brodu. Gosti ručaju za vrijeme plovidbe, a večeravaju u restoranima po svom izboru u mjestima noćenja. Englezima naviklim na simbolične i brze obroke za vrijeme lunch breaka u njihovoj domovini, već od prvog dana ručak na Menduli postao je centralni događaj i doživljaj dana.
Nahvalit će chefa i neće se moći načuditi da je iz njegove male kuhinje moglo izaći toliko i tako ukusnih obroka. A obroci su bili vrhunski, jer se u njima spojila kapetanova odluka da meso, ribu, kruh i povrće ne nabavlja od velikih dobavljača nego kupuje lokalno - u mesara, ribara, pekara i seljaka koji ih uzgajaju, te umijeće koga Vlade Bratića koji je, dok nije došao na Mendulu svoj kuharski vijek proveo u kuhinjama na brodovima Brodospasa, Jadrolinije, Dalmatinske plovidbe i na strancima.
Junak upitnika
A kakva je bila hrana, takva je bila i posluga. Junak anketnih upitnika je konobar i barmen Marko Perkušić, po obrazovanju fizioterapeut, a po radnom iskustvu još i stolar. Kakav je bio u tim strukama ne znam, ali kao konobar je sve goste oduševio svojom ljubaznošću, komunikativnošću, duhovitošću i elanom kojim je radio svoj posao.
Zbog svega navedenog, gotovo svi gosti su izjavili da im je ovo krstarenje bilo iznad svih očekivanja, a velik broj njih je najavio ponovni dolazak na Mendulu. Neki bi došli opet i na ovu istu rutu, dok je većina izrazila želju za novim otocima i uvalama. Da nakon južnog i srednjeg upoznaju i sjeverni Jadran.
Ako je suditi po onoj staroj, od česte upotrebe pomalo izlizanoj ali potpuno istinitoj izreci po kojoj je zadovoljan gost najbolja reklama, ni Mendula ni Travel Europe ne moraju brinuti za buduće sezone.
Gledajući sve te brodove vezane u landane znao bih se upitati postaje li Jadran premalen za njih. Hoće li biti dovoljno gostiju da ih redovito pune? Planiraju li njihovi vlasnici iskorak i negdje drugdje? Bilo u Sredozemlju, bilo još dalje? Hoće li brodovi iz Krila ploviti i po Karibima? Svi kapetani su mi odgovorili da ne brinu o tome. Da su i Jadran i zanimanje za njega dovoljno veliki. Da nije problem ni u broju brodova i gostiju, ni vala za kupanje, ni lokaliteta za obilaženje. Jedini problem vide u lučkoj infrastrukturi koja ih ne prati. U nedostatku mjesta za pristajanje.
U brojnim lukama im činjenica, da na svakom od ovih brodova ima barem tridesetak gostiju koji u mjestu noćenja izlaze na večeru i da će tijekom pola godine redovito dolaziti i dovoditi silne goste, ne pomaže pri dobivanju kvalitetnog mjesta za vez.
Lučke su vlasti pri raspoređivanju brodova i određivanju mjesta vezivanja često šire i blaže ruke prema vlasnicima jahti, pa se jedrenjaci i mini cruiseri moraju na ograničeno vrijeme vezivati u velike landane i sklanjati linijskim katamaranima.
Nevidljivi državi
Vezovi ih ne muče samo ljeti, nego i zimi. Većina kapetana i vlasnika dolazi iz Krila. Zaljubljenici u more i brodove uložili su u ovaj posao ne samo svoju ušteđevinu, nego su uzeli i velike kredite. Njihovi brodovi ne samo što zapošljavaju posade nego su, za razliku od velikih cruisera i charter jahti, domaći proizvod koji osigurava posao i radna mjesta domaćim tvrtkama i ljudima.
Sagrađeni su u nekom od naših brodogradilišta da bi, nakon porinuća, bili dotegljeni u Krilo da ih dovrše lokalni mehaničari, cjevari, stolari, izolateri, tapetari i ostali meštri. I, kao da to nije bilo dovoljno, vlasnici su izgradili i luke i mandrače gdje njihovi brodovi prezimljavaju. Unatoč desetljećima dugim razgovorima i pregovorima s nadležnim ministarstvima, morali su to učiniti svojim trudom i sredstvima, bez potpora državne i lokalne uprave.
Trenutno Jadranom plovi oko 120 jedrenjaka i mini cruisera iz Krila. Do idućeg ljeta bi ih trebalo zaploviti još desetak. Na njima će, već tradicionalno, biti gosti iz Engleske, Francuske, Novog Zelanda, Južnoafričke Republike, Australije...
Kriljani, ali i brodovlasnici iz drugih mjesta, u suradnji s turističkim agencijama, svojim su krstarenjima i đitama napravili u svijetu prepoznat i uspješan hrvatski izvozni proizvod. Proizvod koji donosi veliku zaradu, ne samo mjestima u kojima pristaju nego i cijeloj državi. Od koje, kako kažu, kao jedinu potporu dobivaju pravo da u svoje tankove toče plavi dizel.