Isaura Maenhaut i Anouk Geurts su u srijedu sjele na avion i iz Buxellesa odletjele u Japan na najuzbudljivije putovanje u dosadašnjem dijelu svog života. S njima je bio i jedan Zadranin – razina njegovog uzbuđenja nije bila ni približna, on je na ovakvom letu bio još 2004. godine i jako je dobro znao kako se dvije djevojke osjećaju.
Isaura i Anouk čine belgijsku žensku jedriličarsku posadu u klasi 49er FX, a u Japan su otputovale na svoje prve Olimpijske igre. Njihovom treneru Petru Cupaću ovo su pete OI! Uzastopne! Atena, Peking, London, Rio de Janeiro i sada Tokio čine njegov impozantan niz. Na prve četiri je bio jedriličar, a sada je, 34 godine nakon što se prvi put kao sedmogodišnji dječak pojavio na zadarskom Uskoku, dočekao i „trenersku premijeru” na Olimpijskim igrama.
Legendarni zadarski jedriličar tako se uvrstio u probrano društvo. Neki Zadrani su ga pretekli: Zoran Primorac je bio na sedam Igara. Neki su na dobrom putu: Šimi Fanteli će Tokio biti četvrte Olimpijske igre. A Petrov jedriličarski partner Pavle Kostov ima tri „olimpijske recke”.
- Čast mi je naći se s njima u istoj rečenici! To su vrhunski, svjetski sportaši, ljudi koji su toliko toga postigli da je to nevjerojatno. Šime još vozi i nitko ne zna gdje mu je kraj: nisam upoznao toliko fokusiranog i vrijednog čovjeka. Stvoren je za sve, za basket, stolni tenis, nogomet, u svemu je dobar. Fantela je svemirac! Svakako bih htio reći i to da smo svi mi, kada su jedriličari u pitanju, imali sreću što smo „rođeni” u Uskoku, Klubu u kojemu sam proveo 30 godina. Uvijek su ga vodili tihi ljudi iz sjene, ljudi koji su sjajno vodili računa da Uskok postane i ostane jedriličarsko središte na vrelo visokoj razini. I na tome sam zahvalan, počinje svoju priču Petar Cupać koji se trenutno nalazi u koži „belgijskog jedriličarskog trenera.
Krenuo je s „optimistima”, ali prve velike stvari dogodile su mu se u „laser radialu”, klasi u kojoj je 2000. godine bio četvrti na Svjetskom prvenstvu. A onda je po zamisli Tomislava Bašića ušao u klasu „470”, krenuli su od nule i potajno se nadali Igrama u Ateni.
- Imali smo stvarno dobru podršku Kluba, pa smo bili osmi na svijetu, 12. u Europi. Konačno smo u Cadizu izborili nastup u Ateni. Uf, što smo bili sretni, tri godine smo „orali i kopali”. Cilj nam je bio ući među 10, ali smo bili 19., nismo se baš iskazali, nismo ispunili svoja očekivanja. Malo sam bio i razočaran jer sam bio uvjeren da možemo i vrijedimo više.
- Uslijedio je „pakt” s Pavlom Kostovim...
- Da, dvije godine smo jedrili, ali Šime Fantela je bio prejak, imali smo samo teoretske šanse otići u Peking. Promijenili smo klasu, prešli u 49er i planirali odlazak na OI u Londonu 2012. godine. Ali, na Svjetskom prvenstvu u Australiji izborili smo pravo sudjelovanja na OI u Pekingu 2008., bilo je to zadnje kvalifikacijsko mjesto. Nismo imali velike ambicije, bili smo novi u klasi...
- Pa si u Londonu slomio rebra...
- Bili smo dobri, u Svjetskom kupu smo imali dobre rezultate, bili smo 13, na Svjetskom, 11. na Europskom i imali smo lijepu putanju. Ali, gadno sam pao na jednom treningu, vjetar nas je prevrnuo, pukla su mi dva rebra pred te Olimpijske igre. S Pavlom sam otišao i u Rio 2016. Nismo ostvarili zajedničku ambiciju o osvajanju olimpijske medalje. Nešto nam je nedostajalo za iskorak na sam vrh, nismo uspijevali otkriti kako se poboljšati. Žao mi je što nismo uzeli neku medalju. Bili smo u TOP 10 na svijetu, što nije malo, ali medalja bi bila prava stvar. Tako smo se dogovorili da odemo u „mirovinu”. Nisam, naravno, mirovao, radio sam u Uskoku...
- Sve dok nije zazvonio telefon?
- Negdje u ožujku 2019. zazvonio mi je telefon. Ne znam kako je došao do mene, ali bio je to sportski direktor Jedriličarskog saveza Belgije. Imali su dvije mlade cure, od 19 i 20 godina, spojili su ih u 49er FX radi „Projekta Pariz 2024”. Razmišljao sam nekoliko dana, nisam odmah odgovorio. Ali, takvi pozivi i ponude iz inozemstva ne dolaze svaki dan. Odlučio sam prihvatiti ponudu i probati, kopkalo me jesam li uopće sposoban za trenerski posao, jer je jedrenje jedna, a biti trener je skroz drugačija priča.
- Koliko drugačija?
- Ovo je puno teže nego što sam na početku mislio. Tehnička strana je jedno, ali odnos s jedriličarkama, psihologija, „naštimavanje glave”, to mi je potpuno novo. Pokušavam iz svog iskustva izvući zaključke o tome kako bi to trebalo izgledati. U ove dvije godine ide dobro, ali i dalje sam svjestan da moram još učiti.
- Belgijanci su s te dvije jedriličarke planirali otići na OI u Parizu 2024. Zašto im je „propao” plan?
- To je stvarno bilo realno. Ali, uvijek postoji neka šansa da se stvari dogode i prije. Isaura i Anouk su „dobar materijal”, talentirane su i vole raditi. Nitko ih ne mora podsjećati što im je raditi, savjesne su i jako žele uspjeti. Govorio sam im: znam da je do Tokija premalo vremena, ali moguće je ako se sve poklopi i ako radimo koliko možemo, a ako ne uspijemo – nije kraj svijeta”. Zato mi je drago što su uspjele, jer ne treba zaboraviti da su u ovoj klasi svega dvije godine. Inače, osim njih dvije, Belgija na OI ima još dvije posade.
- Što uopće rade te djevojke?
- Studentice su, jedna studira psihologiju, a druga nautiku, želi biti kapetanica broda.
- Jesu li „prije Cupaća” išta znale o Hrvatskoj?
- Malo, jako malo. Jedna je kao dijete s roditeljima bila na nekom krstarenju Jadranom, to je sve.
- Kažeš da vam je korona pomogla. Kako?
- Kvalifikacijske regate za OI su trebale biti lani, ali je sve odgođeno, pa su odgođene i Igre. Tako smo dobili još jednu godinu za treninge, što je za ove djevojke vrlo važno. One su jako mlade, ali bez problema podnose to što smo od 180 do 200 dana godišnje na treninzima. Najmanje u Belgiji, bio sam gore tri puta u trening kampovima, a većinu treninga i priprema odrađujemo u Portugalu ili nekoj drugoj mediteranskoj zemlji jer svi sjevernjaci zbog zime dolaze u „toplije krajeve”. Zasad je sve OK, ali iz iskustva znam da će naići i teži dani.
- Kakva su očekivanja od nastupa u Japanu?
- U kvalifikacijskim regatama su bile, sedme, osme, devete, konstantno su među deset najboljih, ali što će biti na Igrama, ne mogu prognozirati. Nemamo nikakav pritisak, a eventualni uspjeh u Tokiju bio bi ogroman poticaj za OI u Parizu. One će u Japanu biti daleko najmlađe jedriličarke i mogu biti totalno rasterećene, što je naša prednost jer nema onog ogromnog stresa. Neki drugi moraju, a mi možemo, ali ne moramo. Napravile su ogroman skok u godinu dana, ja bih ponekad htio i više, ali treba biti realan. Vidjet ćemo što će se dogoditi na ovim čudnim Olimpijskim igrama.
- Čudnim?
- Zbog pandemije. Čovječe, otkako je krenula pandemija testirao sam se valjda 50-60 puta! I u Tokiju ćemo imati učestala testiranja, mjerenja temperature, živjet ćemo u zatvorenim hotelima, a na jedrenje će nas odvoziti službeni prijevoz. Iskreno, nemam pojma što nas čeka i kako će to izgledati. Da je stanje normalno, svi bi cijelu ovu godinu proveli u Japanu, ovako ćemo do početka natjecanja imati 12 dana za zadnje treninge. Ali, tako je svima.
- Kakav je dogovor, koliko ostaješ trener Belgijanki?
- Ovo je dugoročna priča. U prosincu nas čeka Svjetsko prvenstvo u Amanu, ali naš konačni cilj je OI u Parizu 2024. godine i do tada sam sigurno s njima jer cure žele nastaviti jedriti i nakon Tokija.
- Znači Ira, Pavle i Niko će se načekati da se tata vrati?
- Ma, navikli su oni, supruga je tu sa sinovima, a mene „pojedu” kad se vratim.
- Obojica treniraju – nogomet?!
- A što ćeš! Pavle je godinu i pol trenirao jedrenje. Tako to ide, „ne moraš jedriti, ali ti je suđeno da probaš”. On je probao, a onda je nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji odlučio postati nogometaš jer je ionako stalno ganjao loptu. A onda je za njim otišao i Niko. Nisam ja ništa forsirao, važno je da nešto treniraju, da osjete sport.
- Priznaj da ti je ipak makar malo žao što ne jedre!
- Je, malo, je! Žive u gradu na moru i mislim da je važno da znaju što je jugo, a što maeštral, da znaju uhvatiti cimu. Opet, naučit će i to, ako žele.
