nezapamćena havarijaI nobelovac Orhan Pamuk gledao je kako gori ‘Petar Zoranić‘: Snažna eksplozija potresla je cijeli grad, plamena kugla prijetila je kućama uz obalu...

"U crnomorskoj luci Tuapse 13. prosinca 1960. Petar Zoranić je posljednji put odriješio konope i zaplovio put Hamburga nakrcan s 12.065 tona lako zapaljivoga 90-oktanskog benzina i 11.330 tona dizelskoga goriva. Najveća kušnja na putu svakako je bio prolaz kroz uski Bosporski tjesnac, no za iskusnu i probranu posadu to je trebala biti rutinska zadaća. Tankerom je zapovijedao kap. Anton Sablić iz Kostrene, tada jedan od najuglednijih naših pomoraca, koji je upravo kroz Bospor prošao više od stotinu puta..."

Tako je naš pomorski kroničar Marijan Žuvić započeo svoj tekst o tragediji tankera Petar Zoranić, koji je svojevremeno objavljen i u Slobodnoj Dalmaciji.

I Pamuk gledao vatrenu stihiju

No, manje je poznato da je havariju kod Istanbula kao dječak promatrao i Orhan Pamuk. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavljen u španjolskom tjedniku El País, ali i u svom autobiografskom djelu "Istanbul, grad i sjećanja". Pamuk je, kao što je poznato, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, a kada se dogodila tragedija ispred njegovog rodnog grada, imao je osam godina.

Pamuk je bio tek jedan od tisuća ljudi koje su izašle na obalu vidjeti sablasni spektakl. Za španjolski El Pais Pamuk je napisao da je "u nekoliko trenutaka planula nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istanbul."

"Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi, ostavši bez kormilara, nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emirganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u Çubuklu i obali Beykoza sa starim drvenim kućama", sjećanje je turskog nobelovca, prenose Crnogorske Vijesti.

Slika koja je obišla svijet

Žuvić u svom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji nadalje opisuje događanja koja su prethodila havariji, kao i samu tragediju: 

"Sat i pol iza ponoći 14. prosinca Zoranić je doplovio u Bospor, a koju minutu poslije 2 sata na tanker je došao brodski agent koji je posadi podijelio poštu iz domovine. Kako su sljedeća pisma trebali dobiti tek u Hamburgu, pomorci su s nestrpljenjem čitali netom prispjelu poštu i to je mnogima spasilo život. Jer u to gluho doba noći svi na brodu, osim ljudi iz noćne »gvardije«, tvrdo spavaju. Doskora se Zoranić zaputio u tamnu i oblačnu noć, udaran jugom snage 5 do 6 bofora. Uz kap. Sablića na mostu je bio i turski peljar Cevdet Cukukci.

Poštujući propise o plovidbi u tjesnacu, naš se tanker držao azijske strane Bospora. Plovidba je tekla mirno do trenutka kad je 4,5 milja sjeverno od Istanbula, subočice mjestu Khanlieh, na radaru zamijećen veliki brod koji izravno siječe Zoranićev kurs. Snažnim zvukovima sirene naš je brod upozorio neznanca da skreće ulijevo, još bliže azijskome kopnu, kako bi mu ostavio više prostora za manevar, no uzalud.

U 2.40 sati pramac velikoga crnog tankera silovito se zario u desnu pramčanu stranu Petra Zoranića, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Strahovita je eksplozija protresla cijeli Bospor, koji se doskora pretvorio u golemo plamteće more. Vatra i eksplozije razarale su Zoranića, ali i neznanca. Bio je to zapravo Niarchosov tanker World Harmony koji je prazan plovio u Crno more, a na kome su eksplodirale benzinske pare u tankovima.

Plamen se dizao desetcima metara uvis, cijeli je Istanbul bio osvijetljen, a tisuće su ljudi izišle na obalu promatrati spektakularni prizor. Požar je zaprijetio i skladištima nafte na obali, no još veća tragedija je izbjegnuta. Ipak, ni brza intervencija vatrogasaca i vojnika nije spasila desetke kuća na obali u zaljevu Beykoz.

Nošeni vjetrom, gorući su se tankeri nasukali: World Harmony u samome zaljevu Beykoz, a Petar Zoranić na obližnji plićak Selvi Burnu. Plutajući prema obali, Zoranić je udario u usidreni veliki putnički brod Tarsus koji je doskora postao trećom žrtvom bosporskoga pakla.

Tek ujutro mogla se početi zbarajati tragična bilanca sudara. Na Petru Zoraniću bile su ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i supruge dvojice od njih. Pravim čudom, ali i snalažljivošću i odlučnošću u najtežim trenutcima spasilo ih se više od polovice — 29 pomoraca i obje žene. Među njima nije bio i kap. Sablić.

Na grčkome tankeru, koji je prazan plovio u Novorosijsk, preživjelo je samo 12 od 41 člana posade, a u ukupnom broju od 53 mrtva našao se i peljar sa Zoranića, te dvojica turskih carinika koji su poginuli na brodu Tarsus.

Istraga, što su je odmah započele turske pomorske vlasti, nije imala odveć težak posao. Utvrđeno je da je grčki tanker plovio bez peljara i pogrešnom stranom tjesnaca. Zašto je njegov zapovjednik kap. Aristoteles Badzis tako postupio i zašto nije reagirao na upozorenja sirenom sa Zoranića, nikad se neće znati. Na mostu World Harmonyja nitko, naime, nije preživio.

Tužna priča o Petru Zoraniću time nije bila okončana. Nasukan na plićaku Selvi Burnu, zadarski je brod gorio i dalje, potresan povremenim eksplozijama, a nitko se nije ni usudio gasiti ga. I gorio je tako sve do 6. veljače 1961. godine, dakle punih 55 dana poslije nesreće.

U svekolikoj povijesti tankerskih nesreća u svijetu sličan primjer nije zabilježen, po čemu, i na tim najtamnijim stranicama pomorskih kronika, Petru Zoraniću pripada posebno mjesto."