StoryEditor

od fratra do ovčiceLjuskavi igrači omiljena su meta: doznajte sve o sedam vrsta sparida koji su ciljana lovina većine udičara

Piše Boris Bulić
1. veljače 2021. - 07:45
Ovakve kapitalke nisu toliko česte, ali su tim draže

Obitelj ljuskavki (Sparidae) u našem moru broji dvadesetak vrsta. Točan broj je zapravo teško reći jer se zbog povremenih priliva i odliva novih vrsta taj broj, premda najčešće nakratko, ipak povremeno mijenja. Neke od vrsta koje uskoče u naše more u njemu ostanu neko vrijeme pa odu, a neke se opet kratko zadrže pa pri prvoj ozbiljnijoj promjeni temperature uginu.

Neke od tih vrsta ostanu, pa se uspješno i razmnožavaju, nakon čega o njima možemo govoriti kao o stalnim stanovnicima Jadrana, dok su neke tek spomenute u literaturi, ali bez konkretnih potvrda, zbog čega se zapravo taj broj u različitim izvorima različito interpretira.

No ako zanemarimo te nestalne migrantske vrste i vrste koje kliznu iz kaveza, poput primjerice japanskog pagra, ostaje nam naša standardna 21 ljuskava vrsta, čije pripadnike s udičarskog stajališta možemo podijeliti u tri osnovne skupine.

U prvoj je kraljevska svita, koju predvode zubatac, zubatac krunaš i pagar. Najmanje atraktivna je ona koju predvodi onaj po kojem je vrsta dobila ime, obični špar, u pratnji bukava, gira i salpi, dok je srednja, za koju možemo reći da je najčešće lovljena ili barem najčešće na meti ribolovaca, skupina u kojoj se nalaze arbuni, fratri, kantari, podlanice, šarzi, picevi i ovčice.

image
Šareni ulov najčešći je ishod

SJEDNI I ČEKAJ

I upravo ta, srednja kategorija je posebno eksponirana, najčešće kao direktno ciljana lovina, što zapravo ne iznenađuje. Brojnost tih vrsta, način života i najčešće korištena ribolovna tehnika idu na ruku većini ribolovaca.

Ipak, ne uspijevaju svi uloviti ono što bi htjeli. Naime, većina tih ribolovaca krene s jednom ili dvije vrste ješki i s isto toliko predveza na svoju omiljenu poštu, te se nakon sidrenja ugnijezdi na svojoj klupici ili sjedalici, čekajući da im ta njihova ciljana lovina sjedne na poštu i počne se sama kačiti na udice.

Naravno, to tako ne ide. Premda veći broj ovih vrsta nastanjuje ista ili slična staništa i dijeli hranidbeno isti životni prostor, uglavnom ih je teško zateći sve u isto vrijeme na istome mjestu na gomili. Pritom često tek manje finese mogu bitno utjecati na razvoj događaja. Manji pomaci barke mogu ribolovca s jata arbuna preseliti u šargijeru ili s malih kantara na krupnije fratre.
A promjena ješke može uvijek gladne male bokadore smijeniti i na scenu izvući krupnije podlanice.

I premda se može učiniti vrlo komplicirano, svim tim ribama nije toliko teško ući u trag ako se zna gdje ih, čime, kada i na koji način tražiti. Naravno, preduvjet je za uspješno pronalaženje, a onda i lov, poznavanje osnovnih životnih navika ovih vrsta. Stoga pođimo redom.

image
Fratar

FRATAR

Fratar (Diplodus vulgaris,Geofroy st. Hillaire, 1817) može narasti do 45 centimetara dužine i težiti 1,30 kilograma, pri čemu je prosječna lovna težina za ovu vrstu ipak samo 0,06 kilograma. Ima ovalno i bočno spljošteno tijelo, s relativno malom glavom i dobro razvijenim perajama, od kojih je repna najjača. Tijelo je pokriveno krupnim ljuskama.

Po boku se proteže bočna linija koja je vidljiva cijelom dužinom. S leđne je strane tamne metalnoplave boje sa zlatastim odsjajem, dok je prema bokovima svjetliji, a na trbuhu srebrnobijel. Uzduž tijela protežu se tanke zlataste prugice. Na vratu ima poput sedla crnu mrlju koja se spušta do sredine škržnog zaklopca, dok oko korijena repne peraje ima crni prsten.

Fratra kao tipičnu bentosku ribu nalazimo uzduž cijelog obalnog pojasa na svim dnima, no najbrojniji je nad hridinastim i škrapavim dnom, na dubinama od 5 do 20 metara. Iako zna poći i dublje, ispod 160 metara ga ipak ne nalazimo. Nedorasli i mladi primjerci česti su u plićim zaljevima, gdje u manjim jatima prate trlje, ovčice i drugu pridnenu ribu koja ruje po morskome dnu.

Za razliku od njih, odrasli su primjerci puno oprezniji i nepovjerljiviji, plahiji i divljiji. Iako temeljno okupljeni u velike grupe, zapravo žive životom samotara po škrapama i skrovištima, u sigurnosti dubljih i skrovitijih mjesta, baš kao da nisu dio istoga jata.

Fratar se hrani pretežno sitnim beskralježnjacima, no ponekad pase i alge. Kad je gladan, zna razbiti i ježinca. Živi do šest godina, a spolnu zrelost postiže sa 17 centimetara dužine, a mrijesti se početkom zime, kada mu glava, posebno između očiju, poprima čeličnoplavkastu boju.

Lovi se svim alatima za pridneni gospodarski ribolov, dok se u sportskom ribolovu u pravilu lovi kančanicom ili pak s obale klasičnim fermama.

Fratar voli mirno vrijeme i lagani zapadni vjetar, pri čemu je nadolazeća plima za njega pravi okidač. Najbolje se lovi u sumrak, kroz noć (po mjesečini) i u zoru, pri čemu se zorom u pravilu love manji primjerci nego noću.

Iako će rado zagristi u većinu animalnih ješki, najdraži su mu veliki crv, filetirana lignja, dagnja, kao i razni rakovi, među kojima su najučinkovitiji gambori, kozice i samci.

image
Kad se naiđe na jato, arbuni su najčešće iste veličine

ARBUN

Arbun (Pagellus erythrinus, Linnaeus, 1758) može maksimalno narasti do 60 centimetara dužine i težiti 3,2 kilograma. Ipak, takvi su primjerci rijetkost. Prosječna težina arbuna iznosi tek 0,10 kilograma. Tipične je crvenkaste boje, koja u zavisnosti od terena na kojem obitava varira od blijedorumenkaste do jasno crvene. Neposredno nakon što ga se izvuče iz mora, bude poprečno tamnije isprugan, s brojnim azurnoplavim točkicama. S trbušne je strane srebrnobijele boje. Ima krupniju glavu s velikim okom i relativno velikim ustima.

Kao i većina riba iz obitelji ljuskavki, i arbun ima bočno spljošteno tijelo pokriveno ljuskama, s istaknutom bočnom linijom. Peraje su mu skladno raspoređene i solidno razvijene, što ga čini dobrim plivačem, ali samo na kratke staze. Naime, unatoč dobrim plivačkim predispozicijama, arbun je tipična bentoska vrsta, svim životnim navikama vezan uz dno.

Arbuna možemo naći duž cijele obale nad ljušturasto-pjeskovitim dnima na dubinama od 10 pa sve do 300 metara. Osim na ravnom dnu, čest je na padinama brakova, gdje se mogu naći i veća jata.

Voli kanalska mora, pri čemu mu niži salinitet nije prepreka. Najjača lovišta se nalaze po svim zaljevima Istre, posebno oko Rovinja, sa sjeverne strane rta Planke, uz otoke Olib, Maun i Silbu, oko Zadra i Šibenika te uz sjeverne obale Pelješca.

Arbun je protandrični dvospolac. Prve dvije i pol do tri godine je mužjak, kada nakon dosegnutih 17 centimetara dužine transformacijom mijenja spol i postaje ženka. Spolno je zreo s dosegnutih 14,7 centimetara dužine. Mrijesti se od kraja proljeća do sredine ljeta, pri čemu su oplođena jaja, unatoč činjenici da je bentoska vrsta, prepuštena pelagijalu.

Arbun se najviše lovi kočama i kančanicom, i to najbolje danju u toplijem dijelu godine, kada ga možemo naći na manjim dubinama. Iako se može loviti raznim alatima, najdinamičniji i najuzbudljiviji je lov kančanicom, bilo iz ruke ili pomoću štapa.
Arbun je prvenstveno mesojed, tako da i ješku treba uskladiti s tom činjenicom. Iako će rado napasti sve morske animalne ješke, najradije i najpohlepnije jede dagnju.

image
Kantar

KANTAR

Kantar (Spondyliosoma cantharus, Linnaeus, 1758) u dužinu naraste 60 centimetara, a bude težak do 2,5 kilograma. Prosječna težina najčešće lovljenih primjeraka je 0,5 kilograma. Ima zdepasto i donekle nabijeno tijelo s malom glavom i isturenim ustima, koja kriju niz poput pilice međusobno spojenih čunjastih zuba.

Boje je tamnosive, sivosmeđe, do sivomaslinaste, sa strane sjajne, srebrnkastosive, a prema trbuhu srebrnobijele. Uzduž tijela se protežu zlataste prugice, a okomito široka tamna zasjenjenja.

Ženke su sivkasto-srebrnkasto obojane, a zreli mužjaci u doba mrijesta išarani plavkasto-tirkiznim linijama s karakterističnom grbom. Stareći sve više tamne, poprimajući zelenkasto-plavkasti odsjaj. Iako ostavlja dojam snažne i potencijalno eksplozivne ribe, zbog relativno malih i nerazvijenih peraja kantar je spor i izrazito loš plivač.

Kantar je rasprostranjen duž cijele jadranske obale, no najbrojniji je u zadarskom i šibenskom akvatoriju, te oko Visa i Lastova. Preferira tvrda kamenita i ljušturasta dna, i to izvan pučinskih rubova otoka, od 5 pa sve do 150 metara dubine.

Bentoska je vrsta i na dnu pronalazi sve što mu treba, od zaklona do hrane. Drugu ribu gotovo nikada ne proganja, a poznato je i da nema izrazitih prirodnih neprijatelja. Budući da je relativno neosjetljiv na termoklinu, ravnomjerno nastanjuje veći dio padina, uključujući i širi pojas podnožja braka. Uglavnom živi raspršeno, u kolonijama, dok jata formira tek krajem zime i početkom proljeća u vrijeme mrijesta.

Protandrični je hermafrodit, a spolnu transformaciju doživljava s pola kilograma težine. Zbog izrazitih razlika među spolovima, ne tako davno unatrag vjerovalo se da je riječ o dvije različite vrste. Spolnu zrelost postiže s 21 centimetrom dužine.

Kantara se može loviti tijekom cijele godine, ali kao i sve druge ljuskavke znatno uspješnije u toplim mjesecima, danju i noću podjednako, po tihom vremenu i mirnom moru, s laganim zapadnim vjetrovima.

Udičarski pribor za ribolov kantara identičan je uobičajenom priboru za lov bijele ribe na kamenitom dnu. U panuli namijenjenoj zubacu i gofu, panulaši često, pored temeljnih udica namijenjenih velikoj ribi, u najduže lovke lignje postavljaju sitnije udice, tzv. kantaruše, namijenjene upravo kantarima. Te sitne udice vezuju se na tanje fluorokarbonske prame, koje su samo preko male omče spojene s glavnom lovnom udicom.

Kantar u pitanju ješke uistinu nije izbirljiv, tako da se za ješku može štošta koristiti. Ipak, najbolje rezultate ćemo postići ako upotrijebimo velikoga crva, svježu srdelu, gavuna ili lignju.

Iako ima bijelo i tečno meso s pravilno razmještenim kostima, kantar nije posvuda cijenjen. Dapače, na nekim je mjestima vrlo neomiljen, jer ga se smatra strvinarom, zbog čega je u narodu i dobio naziv picigamorto. Nasuprot tome, na pojedinim je dijelovima Jadrana, kao npr. na Visu, kao i većina ostale oborite ribe, neobično cijenjen i tražen.

image
Šarag

ŠARAG

Šarag (Diplodus sargus sargus, Linnaeus, 1758) može narasti do 50 centimetara dužine i težiti 2,5 kilograma. Prosječno lovljeni primjerci su ipak puno lakši, tek oko 0,15 kilograma. Kao i većina ljuskavki, šarag ima ovalno, bočno spljošteno tijelo. Glava je krupna, sa snažnim čeljustima i debljim usnama. Prednji zubi su posloženi poput sjekutića. Ima osrednje razvijene i crno obrubljene peraje. Škržni zaklopac također ima crni rub.

Krljušt je krupna s istaknutom i cijelom dužinom vidljivom bočnom linijom.

Hrbat i bokovi su sivkasto-smeđi, prema trbuhu bijelosrebrnkaste ili zlataste boje. Isprugan je uspravnim crnkasto-smeđim prugama, koje sa starošću ribe postaju sve bljeđe, dok se duž tijela pružaju tanke smećkaste prugice koje prema trbušnoj strani blijede i nestaju.

Šarag je riba kojoj su prava domovina Atlantik i Mediteran, zbog čega je u Jadranu nešto manje brojan u odnosu na ostale ljuskavke. Podjednako je čest duž cijele obale. Najčešće ga nalazimo na dubinama od 20 do 60 metara, nad kamenitim i hridinastim terenima, gdje lako nalazi hranu i zaklon. Ako je na dnu zaklon dovoljno prostran, tzv. šargijera, u njemu istovremeno može biti i više šaraga. Preko 160 metara dubine nikada ne zalazi.

Najbrojniji je oko Kornatskog i Šibenskog arhipelaga. Život najčešće provodi kao samotar, rijetko u parovima ili manjim jatima, i tada je uglavnom riječ o nedoraslim primjercima. Hranu - račiće, puževe i školjke, nalazi na dnu. Katkad zna razbiti i pojesti ježinca.

Spolno je zreo s dužinom od 17 centimetara. Protandrični je hermafrodit, s tim da do transformacije dolazi tek nakon što u rastu dosegne 19 centimetra. Mrijesti se u travnju i svibnju. Može živjeti do 6 godina.

Šarag se u gospodarskom ribolovu lovi priobalnim mrežnim alatima, a u sportskom ribolovu svim udičarskim tehnikama, najčešće kančanicom.

Premda se može loviti tijekom cijele godine, najuspješniji se lov odvija krajem proljeća, ljeti i kroz jesen, i to nezavisno o dobu dana.

U ribolovu udicom šaraga prati glas lukave ribe koja teško zagriza. Vremenski uvjeti moraju biti u dlaku pogođeni, pribor mora biti pomno odabran i prilagođen, dok je dobro poznavanje terena presudan faktor.​

Budući da je vrlo osjetljiv na mjesečeve faze, najkvalitetniji lov se postiže u prvom tjednu iza punog mjeseca. Isto je tako pravilo da ćemo šarage po tihom vremenu loviti dalje od obale. Što se ješke tiče, šarag nije izbirljiv. Rado će progutati sve što mu se ponudi – komad srdele, račića, crva, file lignje, kozicu, dagnju…

image
Pic

PIC

Pic (Diplodus puntazzo,Walbaum, 1792) naraste do 60 centimetara dužine i može težiti 2,5 kilograma. To je riba snažnog, ovalnog, bočno stisnutog tijela. Glava je izduljena prema naprijed u špicastu gubicu iz koje prema naprijed vire koso postavljeni zubi. Tijelo mu je pokriveno krupnim ljuskama. Bočna je linija istaknuta i vidljiva cijelom dužinom.

Boje je sivosrebrne, prema trbuhu srebrnobijele. Po bokovima je crno isprugan s devet do jedanaest okomitih, prema trbuhu konusno stisnutih crnkastih pruga, koje su najizražajnije kod mladih primjeraka. Posljednja pruga je najšira i čini sedlo na korijenu repne peraje. Pored crnih okomitih pruga, pic je ukrašen i zlatastim tankim prugicama koje se pružaju od glave prema repu, a koje su kod starijih jedinki blijede. Sve su mu peraje dobro razvijene, a posebno repna s crnim rubom.

Pic je riba koju nalazimo duž cijelog Jadrana, do 150 metara dubine, najčešće na stjenovitom dnu obraslom cistozirom, na dubinama od 5 do 20 metara, u vanjskom otočnom nizu i plitkim međuotočnim kanalima. Čest je i u lučicama, ali i na pjeskovitom dnu ako je obraslo posidonijom. Život provodi uglavnom kao samotar, rijetko u paru. Ponekad se na brakovima okupe veća jata.

Posebno je zanimljiv način na koji se pic hrani. Kad uoči potencijalni obrok, dugo ga i sumnjičavo ogleda. Tek nakon što se uvjeri da mu ne prijeti nikakva opasnost, polako mu prilazi, prihvaća isturenom gubicom, te ga naglim trzajem tijela u stranu otrgne od podloge. Pic je svejed i s jednakim će tekom pojesti kakvu njemu zanimljivu algu, kao i crva.

Spolnu zrelost postiže s 22 centimetra dužine. Mrijesti se od srpnja do kraja studenog. Pic je stalni hermafrodit s muškim i ženskim spolnim stanicama. Katkad se dogodi da nakon postizanja prve spolne zrelosti neko vrijeme bude dominantni mužjak, a nakon toga ženka. Životni mu je vijek preko 20 godina.

U gospodarskom se ribolovu pic lovi različitim uzobalnim alatima, no glavni udičarski alat u sportskom ribolovu je klasični pribor za lov bijele ribe.

Picu je za ješku najbolje ponuditi svježu školjku, u prvom redu dagnju, filetiranu lignju ili crva. Rado će pojesti i meso toplokrvnih životinja u obliku trakice junetine ili komadića jetre, s jednakim tekom sirovo ili kuhano.

S obzirom na doba godine, pica se najuspješnije lovi u toplim ljetnim mjesecima, a s obzirom na doba dana, rano ujutro i u suton, i to po mirnom i vedrom vremenu bez vjetra. Zimi ga je isto moguće uloviti, ali nešto teže nego u toplijem dijelu godine.

Da bi ribolov bio uspješniji, poziciju za ribolov pica poželjno je brumati. Pored svih animalno-morskih otpadaka, poput usoljene ili skašene ribe i rakova, picu se u brumi uspješno mogu ponuditi i ostaci iz kuhinje, prvenstveno kosti preostale nakon kuhanja.

Ulovljeni se pic mora odmah očistiti, pri čemu posebnu pažnju treba posvetiti odstranjivanju crne pokožice s unutarnje strane trbušne duplje. Naime, baš kao bukva ili salpa, i pic ima lako kvarljivu utrobu koja, ako riba dulje vremena bude neočišćena, lako može ogorčiti meso.

image
Podlanica - krupna glava i popločana usta odaju ribu koja voli drobiti školjke

PODLANICA

Podlanica (Sparus aurata, Linnaeus, 1758) može narasti više od 70 centimetara i pritom težiti 10 kilograma. Najčešće lovljeni primjerci su ipak teški tek oko 0,30 kilograma. Ima ovalno tijelo, bočno stisnuto, no vrlo snažno, s istaknutom krupnom glavom i jakim vilicama. S prednje se strane ističu kukasti, stožasti zubi, dok unutrašnjost usta krije široke pločaste zube kojima se služi prilikom drobljenja školjki i rakova.

Peraje su velike i dobro razvijene. Bočna se crta jasno ističe cijelom dužinom. Krljušt je krupna i pravilno raspoređena. Gornji je dio leđa metalnosiv, katkad zelenkasto-srebrnkast. Trbušna strana je nešto svjetlija, dok je sam trbuh srebrnosiv. Uzdužno je bljedosmeđe ili smeđe-zlatasto isprugana blijedim prugicama.

Podlanica ima tipično obojan škržni zaklopac s istaknutom narančasto-zlatnom, a katkad i crvenom mrljom, nad kojom se nalazi još jedna, tamna, gotovo crno-ljubičasta. Između očiju, preko čela, nalazi se sedlo jasne svjetlozlatne boje.

Nalazimo je posvuda, no prava su joj staništa pjeskovito ljušturasta dna. Zadržava se u mirnim, od vjetra zaklonjenim lukama, a budući da joj smanjeni salinitet ne smeta, posjećuje i riječna ušća. Najčešće se zadržava na dubini od 5 do 10 metara. Premda zalazi i do 50 metara, izbjegava obale koje se strmo ruše u more. Isto tako, rijetko je susrećemo oko brakova znatno udaljenih od obale. U najhladnijem dijelu godine povlači se u dubinu.

Podlanica spada u bentoske vrste. Hranu joj sačinjavaju mekušci, u prvom redu školjkaši i rakovi, tako da je najbrojnija na terenima zapadne Istre, Limskog kanala, Tarske uvale, ali i šireg zadarskog područja, Novigradskog mora, malostonske, splitske i šibenske okolice, te oko Lošinja, Paga i Brača.

Premda život provodi kao samotar ili u manjim jatima, za vrijeme mrijesta formira velika jata.

Protandrični je dvospolac, što znači da je prvi dio svog života do otprilike 0,5 kilograma težine, odnosno 32 do 44 centimetra dužine mužjak, a tek onda ženka. Može doživjeti starost od 12 godina. Spolno je zrela s 33 do 40 centimetra dužine, a mrijesti se krajem jeseni i početkom zime.

U gospodarskom se ribolovu lovi svim uzobalnim alatima, ali često i plivaricama. U sportskom se ribolovu podlanica može uloviti na mnogo načina, no najčešće se lovi na dva, klasičnom kančanicom i na fermu.

Za ješku se može ponuditi veliki crv, bibi, rak, sipica, bobić, volak, kao i bilo koja školjka, pri čemu više nego i u jednom drugom obliku ribolova vrijedi ona stara: velika ješka - velika riba.

image
Ovčica

OVČICA

Ovčica (Lithognathus mormyrus, Linnaeus, 1758) može narasti do 55 centimetara u dužinu i težiti 2 kilograma. Tijelo joj je izduljeno i bočno stisnuto, s velikom glavom. Usta su velika i istezljiva, prilagođena traženju hrane na pješčanom dnu.

Boje je sivkasto-smećkasto-srebrnkaste, s trbušne strane srebrnobijele. Po bokovima ima desetak okomitih crnih prugica koje se prema trbušnoj strani gube. Kao i kod svih ostalih ljuskavki, tijelo joj je pokriveno krupnom krljušti. Bočna je linija istaknuta i vidljiva cijelom dužinom. Premda nije posebno okretan plivač, peraje su joj solidno razvijene.

Nalazimo je duž cijele obale, od najplićeg mora do 150 metara dubine, i to prvenstveno nad pjeskovitim i muljevito-pjeskovitim dnom. Niži joj salinitet ne smeta, tako da je česta i na riječnim ušćima.

Ovčica je tipična litoralna vrsta. Uglavnom se kreće u jatu koje može brojati od svega nekoliko komada do tisuću jedinki. Hranu nalazi gotovo isključivo na morskom dnu. Ovčica može doživjeti 12 godina starosti. Protandrični je dvospolac, a spolnu zrelost postiže sa 18,8 centimetara dužine. Mrijesti se ljeti, tijekom srpnja i kolovoza.

U gospodarskom se ribolovu ovčica lovi različitim uzobalnim alatima, podjednako i danju i noću. Idealni uvjeti za lov su lagani južni vjetrovi pred kišu, neposredno pred plimu. U sportskom se ribolovu lovi klasičnim udičarskim sistemima, najčešće kančanicom ili na fermu. Najbolja ješka za lov ovčica su crvi, u prvom redu veliki morski crv i bibi. Dosta se ovčica ulovi ostima pod sviću.

Kada se nađe u opasnosti od koje ne može pobjeći, često legne na dno, a katkada se, ako je dno dovoljno meko, pokuša i djelomično ukopati.

NAŠI I STRANI NAZIVI


FRATAR, baraj, crnoguz, crnosip, frankul, kalauza, konj, oluz, sedlaš, ponteletera i pop.
Engleski - Common two-banded seabream
Francuski - Sar à tête noire
Njemački - Zweibindenbrasse
Talijanski - Sarago testa nera

ARBUN, arbor, arbul, crvenac, fag, fravulin, marelić, rbun, ribon, rombun i rumenac.
Engleski - Common pandora
Francuski - Pageot commun
Njemački - Rotbrasse
Talijanski - Pagello fragolino

KANTAR, grobar, kantrun, manjamorto, picigamorto i sivac.
Engleski - Black seabream
Francuski - Dorade grise
Njemački - Streifenbrasse
Talijanski - Tanuta

ŠARAG, alug i halač.
Engleski - White seabream
Francuski - Sar commun
Njemački - Geißbrasse
Talijanski - Sarago

PIC, karoc, kopač, šiljac i suhalj.
Engleski - Sharp-snout seabream
Francuski - Sar à museau pointu
Njemački - Spitzbrasse
Talijanski - Sarago pizzuto

PODLANICA, dinigla, komarča, komljuša, lovrata, orada, sekulica, šparica i zlatobrov.
Engleski - Gilt-head seabream
Francuski - Daurade
Njemački - Goldbrasse
Talijanski - Orata

OVČICA, arkaj, beka, kopač, marmora, plojka i rešan.
Engleski - Send steenbras
Francuski - Marbré
Njemački - Marmorbrasse
Talijanski - Mormora

JADRANSKE LJUSKAVKE


STALNE LJUSKAVKE JADRANA
- Arbun, batoglavac, bugva, fratar, gira atlantska, gira oblica, gira oštrulja, kantar, modrac, okan, ovčica, pagar, pic, podlanica, salpa, šarag, špar, ušata, zubačić, zubatac i zubatac krunaš.

LJUSKAVKE IZ LITERATURE KOJE NISU STALNI STANOVNICI JADRANA
- Pagar barjaktar - 2001. godine je ulovljen mali primjerak na jugu Jadrana;
- Pagar japanski - prebjeg iz uzgoja, pretpostavka je da više nema slobodnih jedinki u Jadranu;
- Pagrus auriga - navodno ulovljen negdje kod Barija no bez potvrde u drugoj literaturi.

image
Ovdje se ciljano išlo na preklopljena staništa
13. travanj 2021 14:52